Pun spremnik ili pun želudac?
4. travnja 2008Ideja je u osnovi bila jednostavna: što se više za pogon automobila koristi biološko gorivo, primjerice etanol dobijen iz žitarica, to je manje potrebno trošiti konvencionalno gorivo fosilnog porijekla, dakle benzin ili dizel dobijene derivacijom iz nafte.
Pozitivni efekti su trebali biti višestruki. S jedne se strane time željela smanjiti emisija ugljičnog dioksida, koji najvećim dijelom doprinosi nastajanju efekta staklenika i time promjeni klime. S druge su strane industrijske zemlje zapada poticanjem korištenja obnovivih vrsta goriva koje se dobijaju iz poljoprivrednih proizvoda željele smanjiti ovisnost o sirovoj nafte koja se najvećim dijelom nalazi ili na teritoriji arapskih zemalja ili Rusije. A uz to se širenjem tržišta za bio-gorivo željela kontrolirati cijena barela nafte na svjetskom tržištu, koja već godinama nezaustavljivo raste i već je premašila 100 dolara za barel.
Pšenica za benzin, repica za dizel
Računica je, međutim, bila nepotpuna: za proizvodnju etanola, dakle u osnovi alkohola, koji se dodaje klasičnom benzinu, koriste se žitarice, poput pšenice, raži ili kukuruza. A za tzv. biodizel koriste se biljke i biljni plodovi sa velikom koncentracijom ulja, poput uljane repice ili uljajnih palmi.
Mada se na prvi pogled radi o obnovivim izvorima energije, i jedan i drugi proizvod iskazuju negativnu ukupnu bilancu - ekološku i socijalnu.
Tako se primjerice za uzgoj uljane repice na sjevernoj hemisferi, odnosno uljanih palmi na južnoj, krče velike površine šume, uključujući i tropske šume od izuzetnog značaja za održanje klimatske ravnoteže. Paljenjem šuma kako bi se dobio prostor za plantaže palmi, te erozijom koja potom nastupa u atmosferu se otpuštaju ogromne količine ugljičnog dioksida koji je nače vezan u biljkama i u zemlji. Štete za atmosferu i klimu koje na taj način nastaju višestruko su gore od koristi.
Istovremeno dolazi do sve veće nestašicea hrane u svijetu, prije svega jeftine hrane za siromašne. Plodna se polja umjesto za proizvodnju hrane koriste za uzgoj industrijskog bilja, što dovodi do poskupljenja pšenice, riže i drugih osnovnih prehrambenih proizvoda.
"Tortilla-kriza" - kukuruz siromašnih za aute bogatih
Žitarice sa visokim udjelom škrobi, koje se koriste za proizvodnju bio-etanola, na svjetskom tržištu nedostaju za prehranu stanovništva. To je primjerice u Meksiku dovelo do tzv. "tortilla-krize": osnovni prehrambeni proizvod Meksikanaca je tortilla, tanak kruh koji se mijesi od kukuruznog brašna. Budući, međutim, da prije svega u SAD raste potražnja za bio-etanolom kao primjesi benzinu, veliki dio američke žetve kukuruza više se ne izvozi kao hrana, već se prodaje kao gorivo. Slično je i sa drugim velikim proizvođačima kukuruza i drugih žitarica, primjerice Argentinom. To dovodi do njihovog nedostatka na svjetskom tržištu, što znači i do rasta cijene. Na kraju ovog lanca stoje brojni Meksikanci koji nemaju više dovoljno novca da kupuju preskupo kukuruzno brašno i peku tortillu.
Klima više-manje - Njemačka povlači ručnu jer u opasnosti je auto!
U Njemačkoj, međutim, do promjene stava savezne vlade nije dovela zabrinutost zbog lošeg ekološkog bilansa tzv. bio-goriva, već zabrinutost zbog mogućeg bijesa miliona vozača - a time i glasača - širom zemlje.
Na pritisak automobilske industrije, prije svega proizviđača brzih i teških automobila, donešena je odluka sa kodnim imenom E10: plan da se u benzin, u koji je sada pomiješano 5 % bio-etanola, ubuduće dodaje 10 %. Na taj način je industrija namjeravala ostvariti predviđeno smanjenje količine za klimu štetnih ispušnih plinova CO2, bez da ulaže velika sredstva u razvoj štedljivih motora, ili da smanjuje snagu motora. Iz krugova proizvođača potiče i tvrdnja da u zemlji ima svega oko 200 000 starijih automobila, koji bi sa tom promjenom mogli imati poteškoće.
Tada je, međutim, na scenu stupio najveći europski automobilski klub, sa preko 10 milijuna članova - moćni ADAC. Njihovi stručnjaci su izračunali da je broj automobila koji sa povećanim postotokm etanola ne mogu izaći na kraj daleko veći: procjenjuje se na više od tri milijuna.
Za E10 to je značilo kraj: sa potencijalnim protestima tih razmjera se nitko u zemlji nije spreman suočiti. Ali, kako pomalo cinično napominje ministar zaštite okoliša, Sigmar gabriel, to za njega i ne predstavlja neki problem: osnovno je da se poštuje ograničenje emisije ispušnih plinova. Kako će to automobilska industrija ostvariti, to je njen problem - bude li neuspješna, slijede kazne.