Puding za Treći Reich

Poratna generacija proizvode prehrambenog koncerna Dr. Oetker prije svega povezuje sa "zlatnim vremenima" gospodarskog čuda u Njemačkoj. Sa sretnim domaćicama koje u "modernim" kuhinjama obloženim ultraplastom peku kolač koji, zahvaljujući prašku za pecivo Dr. Oetker, uvijek lijepo uspije.

Ili ta ista domaćica u tren oka pripremi desert za mališane - ukusan puding, naravno opet od Dr. Oetkera. Mališani nakon toga radosno odlaze u školu, sretan suprug odlazi na rad na obnovi njemačkog gospodarstva, a domaćica - naravno, u to doba je svijet još bio sa strogo podijeljenim ulogama - ostaje kod kuće razmišljati, kako da još više ugodi svojoj obitelji.

Zid šutnje

Naravno, nije samo uloga žene u obitelji bila laž u tim sretnim reklamnim spotovima poduzeća Dr. Oetker iz pedesetih i šezdesetih prošlog stoljeća. Jer, ta tvrtka je imala mnogo dužu - i nipošto ne tako idiličnu prošlost, osobito u vremenima nacističke Njemačke.

"Dugogodišnji patrijarh tvrtke Rudolf-August Oetker nikad nije htio sa svojih osmoro djece razgovarati o dobu nacizma, a protivio se i bilo kakvom istraživanju, što je njegova tvrtka radila za vrijeme nacionalizma", objašnjava povjesničar Jürgen Finger. Zapravo, tek njegov sin i nasljednik August Oetker je osjetio potrebu istražiti taj dio povijesti i poduzeća i njegove obitelji te taj zadatak povjerio Fingeru i skupini drugih povjesničara s minhenskog sveučilišta.

Može se reći kako je koncern Dr. Oetker jedno od posljednjih velikih njemačkih poduzeća koje to još nije učinilo - a ono što se otkrilo objašnjava i svu tu šutnju koja je trajala gotovo sedamdeset godina. Zapravo, moglo bi se reći kako je sklonost "čvrstoj ruci" postojala još od samih početaka pa je tako i osnivač tvrtke August Oetker 1908. u svom pogonu objesio ploču s tri glavna pravila radne discipline kako je on shvaća. Prvo je - radi, radi svom silom, drugo - budi štedljiv i treće - vrijeme je tvoj kapital, svaka minuta mora donositi kamate.

"Njemačke domaćice!"

August Oetker je umro 1918., samo dvije godine nakon što je njegov sin jedinac Rudolf poginuo u bitki kod Verduna kao časnik Njemačke vojske. Taj gubitak nikad nije zaboravljen, obiteljski i - nacionalno. Udovica poginulog sina Ida se doduše već godinu dana kasnije preudala za starog obiteljskog prijatelja svog pokojnog muža, Richarda Kaselowskog. Ali tvrtka Dr.Oetker je već nakon Prvog svjetskog rata reklamirala svoje proizvode reklamom: "Njemačke domaćice! Kupujte od sad samo njemački Gustin umjesto engleskog Mondamina!"

Poginuli sin je za sobom ostavio dvoje djece - sina i kćerku, ali oni su još bili mališani tako da je upravljanje tvrtkom preuzeo očuh. On je veoma brzo počeo podržavati nacionalističke skupine, a čim je Adolf Hitler došao na vlast je i Kaslowsky pristupio nacionalsocijalističkoj stranci.

Ne samo to: među nacističkim glavešinama osobito je podupirao, kako se kasnije pokazalo, jednog od najgorih među njima; Heinricha Himmlera. Postoje dokumenti o značajnim donacijama njegovim elitnim nacističkim jedinicama SS koje su i počinile najgora zvjerstva za vrijeme nacističke vladavine. Štoviše, i unuk osnivača, Rudolf-August Oetker kad je stasao, već 1941. se dragovoljno javio u Waffen SS.

Nacističko uzorno poduzeće

Blizina glavešini SS-a značila je i dobar posao: ne samo da je to bila organizacija koja je upravljala koncentracijskim logorima, nego je i raspoređivala prisilne radnike. Doduše, takve nesretnike se nije dovodilo u središte firme u Bielefeldu, ali za povjesničara iz Bonna Jochima Scholtysecka ipak rezultati istraživanja nisu nikakvo iznenađenje: "U Drugom svjetskom ratu u Njemačkoj zapravo nije bilo poduzeća koje je doista bilo 'čisto'. Svima su bili potrebni prisilni radnici jer su njihovi vlastiti zaposlenici morali na bojišnicu." To se odnosi čak i na poduzeća koja su se doista barem trudila držati se podalje od nacista, poput Roberta Boscha.

Dr. Oetker je, sasvim suprotno od toga, uvijek iznova pokušavao dokazivati kako je njegova tvrtka pravo "njemačko" poduzeće: park pored tvornice je preimenovan u Park Adolfa Hitlera i tamo dao postaviti golemu sliku Führera. Tvorničku tiskaru je prepustio za tiskanje nacističkog lista, a već 1937. je stekao titulu "Nacističkog uzornog poduzeća" koja se dodjeljivala samo izabranim tvrtkama u Reichu.

Joachim Scholtyseck je istraživao i ulogu obitelji Quandt i tvrtke BMW za vrijeme nacizma. To je pak bila druga, mnogo turobnija prošlost nego ona kroz koju je prošao Dr. Oetker. Osobito u Quandtovoj tvornici akumulatora AFA (kasnije će to postati i danas poznata Varta) nisu morali crnčiti tek prisilni radnici, nego i zatvorenici koncentracijskog logora. Na stotine ih je tamo izgubilo živote, jer nikoga nije bilo briga što su goloruki morali baratati s opasnim kiselinama.

Očevi odlaze, sinovi konačno žele istinu

Sve u svemu, ne čudi što je patrijarh poduzeća još dugo nakon rata želio šutjeti o bivšim vremenima i da je i on osobno nosio uniformu SS-a. Kako i Scholtyseck objašnjava, zapravo je sve lakše istraživati prošlost njemačkih poduzeća u tim mračnim vremenima. Jer, sve dok su na direktorskim mjestima još sjedili ljudi koji su i osobno imali posla s prisilnim radnicima, oni su se i protivili da istina izađe na vidjelo. Dugogodišnji "gazda" Rudolf-August Oetker je preminuo 2007. godine.

"Sad više nema tim osobnih problema, zato jer u upravama još sjede očevi", konstatira Scholtyseck. Pomaže i to što je sve manje obiteljskih tvrtki, nego su iz njih nastala velika dionička društva kojima je i u poslovnom interesu "očistiti" svoje mračne podrume s neugodnim tajnama. BMW i obitelj Quandt je zapravo bila zatečena, jer su njihovu prošlost isprva otkrili novinari i povjesničari i tek onda su sami naložili cjelovitu istragu. Zato i druga poduzeća istražuje sama - prije nego što to učini netko drugi.