PTSP - kuga vojničkog zanimanja

Rat u Afganistanu odvija se daleko od očiju javnosti. Nakon više od sedam godina rata pažnja i medija i javnosti je popustila. Tek s vremena na vrijeme stižu vijesti o samoubilačkim napadima. I s vremena na vrijeme u neku od 40 zemalja koje sudjeluju u misiji "Enduring Freedom" stižu lijesovi s ubijenim vojnicima, do sada ukupno oko 865. Najviše je Amerikanaca, Britanaca i Kanađana, a po broju žrtava je Njemačka s 30 ubijenih na četvrtom mjestu. Mnogi koji se nakon okončanja misije u Afganistanu vrate u Njemačku nastavljaju funkcionirati bez vidljivijih poteškoća i uspijevaju se uključiti u normalan život. Ali ne svi.

PTSP se ne događa nekom drugom

I u Njemačkoj se u posljednje vrijeme sve više govori o fenomenu posttraumatskog psihičkog sindroma, PTSP-a. Fenomen je u medicinskom smislu prvi puta definiran kao bolest u vrijeme Vijetnamskog rata, objašnjava Karl-Heinz Biesold, liječnik Vojne bolnice u Hamburgu. On navodi da oboljela osoba ima tri grupe simptoma. To su sjećanja koja se stalno vraćaju i koja su praćena vrlo jakim emocijama i osjećajem straha. Uz to dolaze i odgovarajuće tjelesne reakcije, ljudi imaju osjaćaj da događaji iz prošlosti još nisu prošli. Potom je tu povećana nervoza, unutarnji nemir povezan sa nesanicom. I na kraju često dolazi do bijega od drugih ljudi, do depresivnosti i povlačenja iz društva, jer se čovjek ne uspijeva integrirati u svakodnevni život.

Film ih podsjetio na njih

Ovih dana njemačku javnost je uzbudio i igrani film "Dobrodošao kući" prikazan na prvom programu njemačke televizije. Radi se vojniku Benu koji je tri mjeseca proveo u sastavu njemačke vojne misije u afganistanskom gradu Kunduzu. Tamo je u jednom samoubilačkom napadu poginuo njegov najbolji prijatelj. Nakon povratka kući on ne govori o svojoj traumi, povlači se u sebe i svađa se sa svojom djevojkom.

Prema podacima njemačke vojske do sada je ukupno u vojnim misijama Bundeswehra sudjelovalo oko 220.000 vojnika i kod manje od 1%, njih tek oko 1000, je zabilježen PTSP. To su službeni podaci. Koliko je stvarno oboljelih ne zna se, ali je porast koji se bilježi zabrinjavajući: dok je 2006. godine zabilježeno 55 slučajeva, već sljedeće godine je broj udvostručen na 130, a prošle je godine ponovo porastao na 226 novih oboljenja.

Obitelj može pomoći

Istraživanja u drugim zemljama pokazuju da se broj vojnika koji su nakon sudjelovanja u vojnim akcijama oboljeli od PTSP-a kreće između 4 i 5 posto. A sigurno je simptomatičan i podatak da je američka vojska prošle godine zabilježila najveći broj samoubojstava vojnika u svojoj povijesti: 143. Kao razlozi se navode upravo vojne akcije u Iraku i Afganistanu.

Po mišljenju Karl-Heinza Biesolda najbolja pomoć je psihoterapija koja se odvija u kliničkim uvjetima, a važno je i ponašanje bliže okoline oboljelih. Prije svega je potrebno da članovi obitelji uoče o čemu se radi, a potom je važno da bez ustezanja jasno kažu da se ne slažu sa sadašnjim ponašanjem. Nije rijetkost da upravo članovi obitelji izvrše toliki pritisak da se oboljeli upute na terapiju. Mnogi od njih sami i ne vide što se s njima događa, navodi Biesold.

Ne samo rutina

Sudjelovanje njemačke vojske u vojnim misijama izvan granica vlastite zemlje danas se već shvaća kao pravilo a ne kao iznimka. Parlament produžava trajanje pojedinih mandata, bez obzira radi li se o Afganistanu, Kosovu ili Bosni i Hercegovini, gotovo rutinski. Ali prihvatiti se mora i cijena: to nisu samo milijarde eura i deseci lijesova, već i stotine, uskoro i tisuće oboljelih od PTSP-a. Zbog toga i interesna udruga pripadnika njemačke vojske Bundeswehrverband traži da se postojeća mreža vojnih psihologa i psihoterapeuta bitno proširi, a predlaže se i uvođenje tzv. vojničkog telefona na koji bi oboljeli od PTSP-a mogli dobiti prvu pomoć i najnužnije informacije.