Prvi muslimanski gradonačelnik u Nizozemskoj

Dugo vremena je Nizozemska bila svjetao primjer multi-kulturalne harmonije, ali s vremenom su na svjetlo dana izišli problemi oko integracije mladih muslimana. Ubojstvo filmskog redatelja Thea van Gogha 2004. godine kojeg je usmrtio muslimanski fanatik navelo je mnoge da posumnjaju u tzv. nizozemski model. Oni, međutim, koji su staloženo o svemu razmišljali, znali su da koncept integracije doseljenika u većinsko društvo uz istovremeno zadržavanje vlastitih religioznih i kulturalnih posebnosti nema alternativu. Važna pretpostavka pri tome je ispunjenje nekih preduvjeta, kao što su zaposlenost mladih i apsolutna netolerancija maloljetničke delikvencije. To je recept uspjeha gradonačelnika jedne amsterdamske četvrti, koji inače marokanskog porijekla, Ahmeda Marcousha. On je na toj funkciji dvije godine i prvi je muslimanski gradonačelnik u Nizozemskoj.

"Možete postići sve što želite"

Na trgu u središtu amsterdamske četvrti Slotervaart, malo je ostalo od idiličnih prizora sa slika Augusta Allebea, umjetnika koji je preminuo još početkom prošlog stoljeća. Iako trg danas nosi njegovo ime, tamo se danas nalaze dva velika supermarketa, jedan mali turski ekspres-restoran, marokanska krojačka radionica, marokanski prodavač povrća. Mladi stoje u malim grupicama, razgovaraju, piju sokove. Na zbivanja na drugom kraju trga ne obraćaju pažnju: tamo je stotinjak ljudi rasprostrlo tepihe i klanjaju podnevnu molitvu. Uglavnom se radi o doseljenicima iz Maroka, koji u maloj džamiji nisu imali dovoljno mjesta i zbog toga su na otvorenom.

Slotervaart ima oko 45 tisuća stanovnika, četvrtina su muslimani, većinom iz Maroka. Tamo je Nizozemska godinama vrbovala radnike za privremeni rad, oni su došli - i ostali. I gradonačelnik četvrti je porijeklom iz Maroka: 39-godišnji Ahmed Marcoush se na toj funkciji nalazi dvije godine, i za sada je jedini muslimanski gradonačelnik u zapadnoj Europi. U Nizozemsku je došao kao malo dijete, prije odlaska u politiku napravio je karijeru u policiji: "Sistem ne diskriminira. Bez obzira koje ste religije i kojeg porijekla. Vi se u Nizozemskoj možete obrazovati. Vi možete postići sve što želite, možete dobiti svaki posao. Potrebno je samo da se oko toga potrudite, da se za to zauzmete. Može li se islam kombinirati sa demokracijom? Mogu zamisliti da u islamu postoje struje koje odbacuju demokraciju."

Socijalna država nije zamjena za rad

Kad se odbacuje demokracija, to nema veze s religijom, već s ideologijom. Tako primjerice u Nizozemskoj postoji i vrlo stroga kršćanska stranka, koja se zalaže za ukidanje prava glasa ženama. To, međutim, nije standard - upravo suprotno: ovo društvo svima pruža šansu. Kao useljeničko dijete Marcoush dobro poznaje specifične probleme muslimana, i trudi se pronaći rješenje. Tako on primjerice daje potporu programu pomoći djeci stranaca pri rješavanju domaće zadaće. Osim toga on je uveo tzv. program skrbništva: godinu dana skrbnici se brinu za svoje štićenike, mlade koji završavaju školovanje i pripremaju se za ulazak u radni život.: "Dečki često misle da bi netko drugi za njih trebao nešto organizirati, rješavati njihove probleme, i da je općenito netko drugi uzrok njihovih problema. Tu je važno kazati im: To je glupost! Činjenica je da mi živimo u zemlji punoj šansi i različitih perspektiva, a ukoliko netko hoće u životu ostvariti nešto pozitivno, mora se oko toga potruditi. To je jedini put."

Oni kojima se ovakvo stajalište ne sviđa, Marcousha nazivaju izdajnikom, ali njega to osobito ne uzbuđuje. On tolerira mnoge stvari, svima je spreman pomoći, jedino što ne podnosi je kriminal. U četvrti postoji nekoliko kriminalnih klanova, i njih Marcoush namjerava razbiti. Novim planom sanacije trebalo bi dovesti do većeg miješanja stanovništva u dijelu oko Allebeovog trga, i rastjerati nekoliko porodica marokanske mafije. Marcoush ih je svojevremeno nazvao "otpadom", kako bi istakao da je većina stanovništva drugačija. A i njihov odnos prema državi se ne razlikuje od odnosa onih koji su u Nizozemskoj rođeni - prije svega kada se radi o odnosu prema radu: „Ne postoji pravo na nerad. Postoji samo pravo na rad. To mora biti dio tvoje etike i mentaliteta. A ne da se socijalna država vidi kao zamjena za rad. To se ne može prihvatiti."

Ne želi biti uzorni musliman

Tvrdnje da posla nema dovoljno, on ne priznaje: ako radnici dolaze iz Poljske i nalaze posao, sigurno je to još lakše ljudima koji su ovdje rođeni. Mnogi su u tome i uspjeli: u Amsterdamu se mogu vidjeti žene sa maramom koje voze tramvaje, ili rade na blagajnama u samoposluživanjima. One govore nizozemski i dobro su integrirane. Potpuna integracija još uvijek, međutim, nije ostvarena, još uvijek tu ima dosta posla, Ahmed Marcoush je toga svjestan. On ipak i dalje smatra da je Nizozemska otvorena i tolerantna zemlja, uprkos svim drugačijim primjerima koji ponekad dominiraju medijima. Uz to on poriče da je sam u međuvremenu postao nešto poput "uzornog muslimana": „Ne, ja sebe ne predstavljam kao primjer ili uzor. Ali ja ipak tvrdim da ne ide svim migrantima loše. To je moja poruka koju ja svima ponavljam. Nizozemska je zemlja s mnogo mogućnosti. Tu se može učiti i raditi, mada ima i diskriminacije. Ali toga ima posvuda, i u Turskoj ili Maroku. Protiv toga se treba boriti. Potrebno je zauzeti mjesto u društvu, i to svatko mora učiniti sam za sebe."