Prva presuda Međunarodnoga kaznenog suda

Već više od pet godina traje postupak protiv Thomasa Lubange Dyiloa, makar su se čula svjedočanstva koja nedvojbeno govore o zvjerstvima koja su činile njegove jedinice, čak i protiv vlastitih ljudi. "Jeste li vidjeli da je netko za kaznu bio pogubljen?", bilo je pitanje tužiteljice svjedoku u ožujku 2009. "Da, doživio sam da je jedan dječak, koji je htio pobjeći, bio likvidiran. Htjeli su nam pokazati da svakoga od nas može zateći ista sudbina i da nitko ne može izbjeći boravku u vojsci." Glas i lik svjedoka na video zapisu je bio izobličen da ga se ne može prepoznati. Jer i on je bio u Lubangovoj miliciji i svjedočio je o brutalnom životu i o tome kako su članovi milicije i silovali tu djecu.

Najmlađi sedam, najstariji petnaest godina

Thomas Lubanga Dyilo, sada već preko pedeset godina star, sva svjedočanstva je u sudnici pratio gotovo bez interesa. Elegantno obučen, s velikim zlatnim satom na ruci, za vrijeme svjedočenja je ponekad i sklapao oči. Postupak koji je tek ove srijede (14.3.) doveo do odluke o njegovoj krivici, zapravo traje vrlo dugo. Još 2006. ga je vlada Konga uhitila i izručila ga Međunarodnom kaznenom sudu. 2009. je započeo proces koji je nekoliko puta bio prekidan.

Lubanga je bio vojni zapovjednik milicije "Saveza patriota Konga" (UPC) u istočnom dijelu Konga. Ovaj postupak se vodi i protiv Josepha Konya koji je u bijegu i koji se smatra jednim od najtraženijih bjegunaca na svijetu. Oni su oteli na stotine djece, nekima je bilo tek sedam godina, a rijetki stariji od petnaest. Dječake su učili ubijati protivnike, a djevojčice su pak služile vojnicima kao roblje za spolne nagone.

Neke od njih su svjedočile kako su na stotine puta bile silovane. Čitav ovaj postupak pred Međunarodnim kaznenim sudom se prije svega bavi zlouporabom djece kao vojnika u ratu. "Ono što je meni važno jest kazna za počinitelje. Tu se radi o djeci koja su pretvorena u ubojice", objavio je glavni tužitelj Luis Moreno-Ocampo uoči početka postupka 2009.

"Zaštićeni svjedoci"

Iako je objavljena njegova krivica, sud će objaviti kaznu tek u daljnjem postupku. Jer sud se bavi čitavim krvoprolićem koje se zbivalo koncem devedesetih između oružanih milicija etničkih skupina Hema i Lendu. Pravi razlog borbi nije bio nikakav patriotizam, nego rudna bogatstva pokrajine Ituri: tamo ima zlata, dijamanata, ali i rijetkih sirovina potrebnih za visoku tehnologiju. U sukob su se uključile i susjedne zemlje, Ruanda i Uganda, a bilanca tog sukoba je najmanje šezdeset tisuća mrtvih i tisuće onih koji nikad više neće moći zaboraviti što su u tim vremenima morali činiti.

Upravo njihov identitet je bio problem zbog kojeg je sud, na zahtjev branitelja, morao na neko vrijeme prekinuti suđenje. Jer u Kongu su imena i prezimena svjedoka držana u tajnosti, kao i dokumenti koji su svjedočili o zločinima. Obrana je nakon toga dobila uvid u spise, ali imena i prezimena su ostala tajna.

Ipak, na završnoj riječi obrane u kolovozu 2011. je braniteljica Lubange napala baš vjerodostojnost svjedoka: "Dokazano je da su sve osobe, koje su tvrdile da su bili djeca-vojnici, lagali pred sudom", tvrdila je. Osam svjedoka nikad nije bilo u miliciji, a odvjetnica tvrdi da je deveti lagao o svojoj životnoj dobi. No, u postupku protiv Lubange je bilo oko 220 saslušanja, a predočeni su i brojni dokumenti i video-zapisi koji jedva da ostavljaju dvojbe o krivici Lubange.

Poznavatelji tadašnjeg sukoba u Kongu zapravo Thomasa Lubangu Dyiloa, bez obzira na zločine koje je počinio, ne svrstavaju među "velike ribe" i glavne vođe krvoprolića. Ipak, ova prva presuda Međunarodnoga kaznenog suda je svakako znak svim počiniteljima kako se zakoni i običaji moraju poštivati, čak i u ratu. Jer osim osumnjičenika iz Konga, pred sudom će morati odgovarati i optuženi za ratne zločine iz Kenije, Ugande i Obale Bjelokosti. Uhidbeni nalozi su već izdani i protiv predsjednika Sudana, Omara Al Bašira, baš kao i protiv Saifa al-Islama Gadafija, sina bivšeg libijskoga diktatora.

Autorica: Julia Hahn / A. Šubić

Odg. urednik: Anto Janković