Prošlogodišnji snijeg kao recept uspjeha

Veliki umjetni brijeg se ne može previdjeti. Visok je oko 10 metara, širok do 25 metara, zapakiran u ploče od stiropora i foliju koji bi to blago trebali zaštititi. To ne izgleda kao neki motiv za razglednicu, ali na njemačkim skijalištima vesele se takvim prizorima. Pod folijom je oko 10.000 kubičnih metara snijega, uskladištenoga za iduću sezonu.

To se zove snowfarming. Velike količine snijega trebale bi biti biti sačuvane preko ljeta kako bi se riješio problem izostanka, odnosno manjka snijega zbog visokih temperatura. Princip je jednostavan: zgrnuti puno snijega, dobro ga zapakirati i sljedeće zimske sezone istresti ga po skijaškoj stazi.

Dobro zapakiran snijeg

Čuvati snijeg preko ljeta? Ta ideja na prvi pogled zvuči apsurdno. Ali funkcionira i bez divovskih hladnjača koje troše puno energije. Najvažniji dodatak je umjetni snijeg koji se proizvede u siječnju ili veljači. Njega se onda prekrije stiroporom, piljevinom i iverjem. Preko toga dolazi folija koja štiti od vjetra i reflektira sunčeve zrake.

Finska već više godina tako skladišti snijeg u proljeće koji se onda u studenome istrese po stazama za skijaško trčanje - još prije prvoga snijega. I pojedina skijališta u Švicarskoj i Austriji eksperimentiraju s takvim "skladištenjem" snijega. U Njemačkoj su po tome poznati Ruhpolding u Bavarskoj i Titisee-Neustadt u Schwarzwaldu. U oba ta mjesta se održavaju važna međunarodna skijaška natjecanja.

"To je zanimljivo svakom mjestu koje ima natjecanje za Svjetski kup", kaže Joachim Häfker koji u Titisee-Neustadtu organizira međunarodno natjecanje u skijaškim skokovima. Kako bi skakaonica u svakom slučaju bila bijela on poseže za snowfarmingom s umjetnim snijegom. Skupljati prirodni snijeg bilo bi prekomplicirano.

Proizvodnja snijega kad je najhladnije

Znanstvenici s Instituta za istraživanje snijega i lavina u švicarskom Davosu utvrdili su da snijeg najbolje konzervira piljevina. Negativna posljedica je da ju je kasnije teško odvojiti od snijega.

U Titisee-Neustadtu i Ruhpoldingu su se zato odlučili protiv piljevine. "Pločama od stiropora je lakše rukovati", naglašava Joachim Häfker. Njih je lakše rasporediti po velikom brijegu snijega i jeftinije su. Jer, takve ploče se mogu više puta upotrijebiti.

Osnovna ideja snowfarminga je ne čekati niske temperature nego se već u tekućoj godini pobrinuti za dovoljno snijega u idućoj. "Stvarno dobar snijeg možete proizvesti tek na ispod minus pet stupnjeva", kaže Joachim Häfker. Što je hladnije, to djelotvornije rade topovi za proizvodnju umjetnog snijega - troše manje vode i manje struje. Kod snowfarminga on svoje snježne topove uključuje tek u siječnju ili veljači kad je najhladnije. I proizvodi umjetni snijeg za iduću zimsku sezonu.

Najopasniji vjetar i kiša

Snowfarming je i financijski zanimljiv za vrhunski zimski sport. Ranije su biatlonci početkom zime morali na trening u Skandinaviju. Danas bavarski Ruhpolding uz pomoć uskladištenoga snijega staze za trening pripremi već u studenome. Tako profesionalci mogu trenirati i za razmjerno visokih temperatura u Njemačkoj.

Kao i poljoprivrednici, i menadžeri za snijeg moraju raditi tijekom čitave godine. Najveći neprijatelj uskladištenoga snijega nije toplina. Puno opasniji su vjetar i kiša. Već slabi udari vjetra mogu foliju pomaknuti. I onda kiša može ulaziti u snijeg. "Voda nam pojede snijeg", kaže Alois Reiter iz centra za treniranje biatlona Chiemgau-Arena Ruhpolding. Preko ljeta on svakodnevno kontrolira stoji li folija kako treba.

Visoke temperature nisu tako strašne. Čak i ako sunce izravno obasjava snježni brijeg isparava se voda na površini. A to izaziva efekt hlađenja. Tako se otopi samo 20 do 30 posto snijega.

Ne skladištiti daleko od staze

Aktivisti za zaštitu okoliša već dugo kritiziraju veliku potrošnju vode prilikom proizvodnje umjetnog snijega. Snowfarming se ne oslanja na prirodni snijeg. Ekološka bilanca je ipak bolja nego u klasičnom zasnježivanjivanju uz pomoć snježnih topova. Kod snowfarminga se snijeg proizvodi tek kod niskih temperatura pa se tako troši manje i vode i energije.

Važno je i mjesto deponiranja snijega. Idealno je ako je to neko područje na kojem nema vegetacije, da se nju ne uništava. Važno je također da se snijeg ne deponira daleko od mjesta na kojemu je potreban. U Titisee-Neustadtu i Ruhpoldingu kamioni moraju prijeći samo nekoliko metara da bi snijeg istovarili na skijaškoj stazi ili skakaonici.

Prednost "uzgoja snijega" je za Joachima Häfkera jasna. Za njega snowfarming znači prije svega sigurno planiranje. Tko organizira međunarodno natjecanje za Svjetski kup, taj ne želi riskirati da ne bude snijega.

Uspješne pripreme za Soči

Bi li tako snowfarming mogao i veća skijaška područja spasiti od nestašice snijega? Teško. "Ne mogu zamisliti da bi se to isplatilo", smatra Joachim Häfker. Morale bi biti uskladištene divovske količine snijega i onda raspoređene po obroncima - što je preskupo, prekomplicirano. A ni kvaliteta snijega ne bi se svidjela skijašima. Stari umjetni snijeg nije tako dobar kao novi, pravi snijeg.

Ali, za skijaše iz Ruhpoldinga prošlogodišnji snijeg je recept uspjeha. Oni su se tako pripremali za Soči - i već osvojili neke medalje.