Protiv Vučićevog realityja
16. prosinca 2018
Svatko tko je jučer oko 17:30 vidio plato ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu nije mogao ne pomisliti da Bog meteorologije voli Aleksandra Vučića. Mokar snijeg padao je cijeli božji dan i dolazak na demonstracije javnim prijevozom i ulicama punim smeđe kaše od zgnječenog snijega, vode, blata i soli nije bio jednostavan.
Drugi put u sedam dana
Osim toga, protesti koji su na društvenim mrežama najavljeni kao ponavljanje protesta prije sedam dana „Stop krvavim košuljama", s dodatkom „Jedan od pet miliona" ali i pod sloganom „Hajde da se prebrojimo" nisu imali onu čar prvog pokušaja, pa je bilo upitno hoće li građani u većem broju slijediti poziv organizatora.
Ali kao što to u Srbiji redovito biva, mudro je očekivati neočekivano. U posljednjih deset minuta pred proteste zakazane za 18 sati na ulici prema Studentskom trgu okupilo se dosta ljudi. Opremljeni zimskim jaknama i najboljom zimskom obućom koju posjeduju došli su usprkos svemu.
Nije ih od toga odvratilo ni predsjednikovo osorno obraćanje – neka ih izađe pet milijuna – niti kontraproduktivno propagandističko izvještavanja medija koji rade u sjenci vlasti. Prije bi se reklo da je sve što su vlasti učinile da ljudima ogade protest u brojnim građanima izazvalo gađenje prema tim metodama. Inače ne bi bili tu.
Na početku protesta govorili su akademik Dušan Todorović i glumac Tihomir Stajić, a onda su okupljeni krenuli od Studentskog trga prema Terazijama.
Premda su protesti najavljeni kao okupljanje nezadovoljnih građana, oporbeni političari Vuk Jeremić, Dragan Đilas, Borko Stefanović, Janko Veselinović, Miloš Jovanović i Boško Obradović su bili na čelu kolone iza transparenta „Stop krvavim košuljama".
Medijska artiljerija
Medijska slika protesta od 8. prosinca je do te mjere bila iskrivljena da je prerasla u svojevrsnu nehotičnu karikaturu. Zoran Gavrilović, šef Ureda za društvena istraživanja, redovno vrši monitoring medijskog izvještavanja važnijih događaja. Njegov pristup je kvantitativna i kvalitativna analiza. Njegov nalaz:
„Mediji u Srbiji su bili više okrenuti protestima u Francuskoj nego onim kod kuće. S druge strane primjenjivali su taktiku da rade ono što misli vlast. Preko Pinka se vlast pokušala obračunati sa sudionicima protesta, iznoseći diskvalifikacije. I vrijeme koje su recimo televizije s nacionalnom frekvencijom odvojile za izvještavanje o protestima u Beogradu bilo je, ponavljam, minorno u odnosu na vrijeme izdvojeno za proteste u Francuskoj".
Predrag Dragosavac je kao novinar izvještavao iz Brazila, živi između Švedske i Srbije i za Šveđane radi monitoring švedskih medija. S ljekovitom distancom on promatra medijski krajolik iz kojeg je i sam ponikao. Kaže da je u Brazilu dominantan privatni interes, a javni servis ima zanemariv značaj. U Švedskoj je potpuna suprotnost – javni interes je na prvom mjestu i kod javnog medijskog servisa i kod najjačih privatnih medijskih kuća.
A Srbija? Dragosavac za DW kaže: „Osnovna razlika između medijske scene u Švedskoj i u Srbiji jeste to da javni interes ovdje u Srbiji praktično ne postoji. Moj dojam je da su mediji s nacionalnom frekvencijom, i javni servis svakako, uglavnom u funkciji politike i političara koji su na vlasti, a ne u funkciji građana"
„Sačekuša" provokatora ili protestna homofobija?
Kolona se kao i prošli put bitno omasovila. Na istom mjestu kao i sedam dana prije toga, u Kneza Milana, kolonu su sačekali mladi ljudi, njih nekoliko, s transparentima. I ovaj put je na transparentu spomenuto Kosovo, ali je poruka izrazito homofobna. Predsjednika i premijerku se označava najprije kao homoseksualne osobe, a onda i kao izdajnike Kosova. Ti momci su načinili klasičnu "sačekušu", stajali su na putu kolone, a čuo sam kako se organizatori glasno konzultiraju: „Jesu li to SNS-ovci ili neki drugi?"
Poslije kraćeg zastoja protestna šetnja je nastavljena, a grupica je izviždana. Kamere drugih medija su među sudionicima registrirale sporadično i slogan „protiv nenormalnog" koji je u najmanju ruku dvostruk. Sve i da je namijenjen vlasti, adresat su u prošlosti bile seksualne manjine, a takve poruke su stizale sa krajnje desnice.
Nesumnjivo ekstremistička poruka nije bila samo uvredljiva za državni vrh već i za pripadnike LGBT zajednice. Jedan aktivist je na društvenim mrežama javio da su „sudionici protesta gađali Prajd info centar, pljuvali ga i lijepili stikere „protiv nenormalnog".
Postoje samo dvije mogućnosti. Ili su ljudi koji obavljaju „specijalne operacije" za vlast pokušali oduzeti protestima vjerodostojnost prišivajući im ekstremističke parole, ili „Dveri" neke svoje simpatizere nemaju pod kontrolom.
No, to se u snježnom kaosu nije moglo do kraja razjasniti. Bitno je reći da je nemoguće ogromnu većinu protestnih šetača dovesti u vezu s homofobnom fiksacijom i ekstremističkim porukama.
Barem uz to ne idu stvari koje su treštale s moćnog razglasa iz kamiona na čelu kolone: EKV i Đorđe Balašević.
Reality kao sudbina
I ovaj put su protestni uzvici bili najglasniji u Takovskoj, pored zgrade RTS-a. Poletjela su jaja i grudve.
Izgleda da se nezadovoljstvo medijskim izvještavanjem u Srbiji pretvara u vruću političku temu. Ovaj put primjedbe ne stižu samo od briselskih birokrata koji u godišnjem izvještaju o napretku pristupnih priprema za članstvo u EU redovno navode medije kao problem.
Stručnjak za medije Zoran Gavrilović to formulira ovako: „Centralni mediji, oni koji imaju najveći utjecaj na javno mnijenje i preko kojih se informira 60 posto građana, s jedne strane depolitiziraju Srbiju, a s druge strane stvaraju prostor za verbalno i fizičko nasilje".
Njega nadopunjava Predrag Dragosavac koji kaže: „Čitav javni diskurs je na nivou realityja. Dnevnici i informativne emisije mogu se promatrati kao reality u kojima su zvijezde državni službenici".
Svako tko je htio prebrojiti sudionike šetnje imao je poprilično jednostavan zadatak u Takovskoj u kojoj je povorka širine ulice prolazila preko dvadeset minuta. No, neka se time bave stručnjaci. U svakom slučaju, vlast se više ne suočava samo sa šakom nezadovoljnika, već s velikom grupom nezadovoljnih građana.