Propuštena prilika u Mostaru

Dvanaest godina bilo je potrebno da u Mostaru budu održani lokalni izbori. A kada su napokon održani, sve je ostalo isto kao i prije, dok izbora nije bilo. Kako je uopće došlo do toga da se u značajnom gradu jedne formalno demokratske europske zemlje dvanaest godina ne održavaju izbori?

Mostar je iz rata izašao teško ranjen. Video-snimak na kojem je zabilježeno kako hrvatske snage ruše povijesno i emotivno neprocjenjivi Stari most, postao je jedan od simbola ratnog stradanja Bosne i Hercegovine. Paradoksalno, Stari most je srušen 9. studenog, dakle na isti dan, samo četiri godine kasnije, kada je pao i Berlinski zid. Dok je Berlinski zid srušen jer je razdvajao ljude, mostarski je most srušen jer je ljude spajao.

Most je nakon rata obnovljen, ali duboke rane čarobno lijepog grada nisu zarasle. Teritorij koji je tijekom rata kontroliralo Hrvatsko vijeće obrane nakon rata je nastavila kontrolirati Hrvatska demokratska zajednica, dok je teritorij koji je u ratu kontrolirala Armija BiH danas pod kontrolom bošnjačke Stranke demokratske akcije. Nalogodavci i ideolozi rušenja Starog mosta, od kojih su neki osuđeni i u Haagu, dugoročno su postigli cilj.

Izbora u Mostaru tako dugo nije bilo upravo zato što se HDZ i SDA nisu mogli dogovoriti oko izbornih uvjeta, nakon što je Ustavni sud BiH 2010. godine, na zahtjev hrvatskih stranaka, poništio pravila koja je donio Visoki predstavnik Paddy Ashdown. Gradom u kojem gotovo desetljeće ne funkcionira Gradsko vijeće upravljao je gradonačelnik Ljubo Bešlić iz HDZ-a. On je budžet donosio uz supotpis načelnika za financije, Izeta Šahovića - kadra SDA.

Dvanaest godina bez izbora vrlo lako bi se oteglo i u dvadeset bezizbornih godina, da Mostarka Irma Baralija Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu nije podnijela tužbu protiv Bosne i Hercegovine. Sud je jednoglasno presudio u korist Baralije i potvrdio da je postojalo kršenje člana 1. Protokola br. 12 (opća zabrana diskriminacije) Europske konvencije o ljudskim pravima.

Nakon toga, HDZ i SDA su prisiljeni da dogovore izborne uvjete i izbori su, napokon, održani.

Naša stranka između HDZ i SDA

Kako to često biva u Bosni i Hercegovini, izbori su bili prilika za promjene nakon koji će sve ostati isto. Ta šansa ni u Mostaru nije propuštena.

Dvije najjače stranke su i dalje HDZ i SDA. Gradonačelnik će naredne četiri godine biti Mario Kordić, kadar HDZ-a, dok će Gradskim vijećem predsjedavati Salem Marić, kadar SDA-a. Upravo Gradsko vijeće bira gradonačelnika Mostara, stoga su rezultati izbora sugerirali da bi gradonačelnik mogao biti netko iz redova „pro-bosanskog bloka“, kako su mediji nazivali izborne liste SDA te „BH bloka“, koji čine SDP i Naša stranka. Taj je blok na izborima osvojio 18 mandata, dakle većinu u Gradskom vijeću koje čini 35 odbornika.

Izborna se matematika neupućenima činila laganom, jer je kandidat HDZ-a za gradonačelnika mogao računati na najviše 17 glasova odbornika – 13 HDZ-a, tri Hrvatske republikanske stranke i jednog srpske liste „Ostajte ovdje“.

Kandidat SDA, pokazalo se, nije imao 18 glasova – Naša stranka je, naime, priopćila da neće podržati kandidata za gradonačelnika Mostara ni iz HDZ-a ni iz SDA, jer upravo te dvije stranke smatra najodgovornijim za stanje u gradu. Toga se stava držala do kraja.

Ta je stranka imala svoju kandidatkinju za gradonačelnicu – to je bila upravo Irma Baralija, s nespornim simboličkim kapitalom: upravo ona koja je svojom tužbom sudu u Strasbourgu omogućila održavanje izbora i šansu za promjene u Mostaru.

Etno-politički čvor koji guši Mostar

SDA, međutim, nije mislila tako. Oni jesu bili zainteresirani da gradonačelnik Mostara bude Bošnjak – ali Bošnjak iz te stranke, koja sebe doživljava kao državotvornu, nacionalnu, a svog predsjednika, Bakira Izetbegovića, kao „prvog u Bošnjaka“.

Dio javnosti i medija u Bosni i Hercegovini tvrdi kako je propuštena „povijena prilika“ da na čelo Mostara dođe Bošnjak. Za to što nije tako, optužuju Našu stranku.

U Mostaru, doista, jest propuštena prilika – da se razumije kako rješenje nije da Hrvati preglasaju Bošnjake, ni obratno. Prokockana je šansa da pobijedi politika koja nudi nešto drugo, šansa da se Mostar oslobodi čvora etno-politika koje, opet, nose nacionalne podjele, ali i, ne manje bitno, podjele zona poslovnog utjecaja. Taj čvor nastavlja gušiti i Mostar i Bosnu i Hercegovinu.