Propadanje krznara odraz licemjerja?

Obući danas krznenu bundu daleko je veći krimen nego pojesti deset porcija ćevapa, mada je statistika definitivno na odjevnoj strani. Naime, u sat vremena u svijetu se ubije više životinja za prehranu nego u godinu dana za krzno. Govori mi to Gordan Dvoravić, vlasnik Krznarije Dvoravić i jedan od sedam preostalih krznara u Zagrebu. Nakon Drugog svjetskog rata bilo ih je četrdeset i sedam, no biznis je pokleknuo pred raspadom srednje klase, zelenim ideologijama i društvenim licemjerjem koje je tabuiziralo krzno kao odjevni materijal, da sumiramo stavove našeg sugovornika.

Ne samo to. Promijenio se i trend. „Mladi ljudi se danas više vole odjenuti casual, lagano. Nešto jeftinije, jednostavnije i sportskije“, kaže Gordan koji bi, doduše, mogao profitirati na povratku čupavih kaputa i kapuljača, da nije prevladalo uvjerenje kako je ubiti životinju zbog krzna nekako neukusno. A možda i nije. Koža je najefikasniji i najbolji materijal za zaštitu od hladnoće i zadržavanje topline. Ljudi je koriste od pamtivijeka, veli zagrebački krznar, i niti jedan sintetički materijal ne može sto posto imitirati prirodu. „Što priroda napravi to je idealno, zaštita životinjskom kožom i dlakom je najbolja. Jer onda vaša koža diše i ne znojite se nepotrebno“, reći će Gordan i zaključiti s malom provokacijom: krzno je jedini pravi eko materijal, njegove umjetne varijante su jednostavno plastika.

Rijetki su spremni platiti visoku cijenu

Postati krznarom u 21. stoljeću je nemoguća misija jer više nema nikoga tko bi podučavao taj zanat. Posljednji krznar po profesiji bio je Gordanov otac koji je do 1999. predavao u tekstilnoj školi. Što ne znači da su krznarima dani izbrojani. Unatoč nepopularnosti, napadima udruga za zaštitu životinja i činjenici da danas malo tko može i želi osloboditi 15 do 40 tisuća kuna iz novčanika za krzneni kaput, zagrebački krznari još uvijek barataju malom i vjernom klijentelom, a kapnu im i sporadični mladi ljudi, muškarci uključno. Ideja da će muška osoba htjeti odjenuti krzno jedino u slučaju da je gay, više nikome ne pada na pamet. Svejedno, reći će mi Gordan, neki muškarci stavljaju krzno kao podstavu, da se ne vidi.

Koje to životinje plaćaju ceh za današnje odjevne želje? „Nekad su to najviše bile krzna nutrije, lisice, vjeverice, tvora, kune… Ti materijali predstavljali su neku srednju vrijednost, no s nestankom srednjeg sloja koji si je to mogao priuštiti, polako iščezavaju. Oni veće kupovne moći posegnut će danas za nercom ili čak samurom ili činčilom, često u svojstvu aplikacije poput ovratnika, kapuljača ili rukava“, veli pomalo razočarani zagrebački krznar koji je od svog posla u sedamdesetima i osamdesetima živio neusporedivo bolje. Prisjeća se razdoblja kasnih osamdesetih kada su si ljudi „bez problema mogli priuštiti krzneni kaput“.

Najveća konkurencija – rad na crno

To je što se tiče legalnih materijala. Od ilegalnih u Zagrebu se trgovalo leopardom, jaguarom i inim velikim mačkama, i Gordan me instruira da si je jedan broj afričkih studenata u tadašnjoj Hrvatskoj plaćao školovanje prodajom tih koža. Jesu li koje životinjske vrste bile na rubu istrjebljenja zbog neodgodivih toplinskih potreba čovječanstva? Krznar me uvjerava u upravo suprotno. Upravo životinje koje se više ne smiju loviti zbog krzna sada stvaraju probleme. Tipa rakuni u SAD-u i Kanadi. 99 posto njih uzgajalo se za krzno u čemu danas prednjače skandinavske zemlje, pogotovo u slučaju nerca i lisice.

Najveća konkurencija posrnulom krznarskom zanatu nije umjetno krzno, kako bi pomislili na prvu. Bez obzira što je popularizirano kroz kolekcije modnih celebrityja poput Karla Lagerfelda, umjetno krzno je samo još jedan od materijala i cijenom prilično besmisleno. „Kako je moguće da košta isto kao i pravo, to mi ne ide u glavu. Pogotovo kada Lagerfeld pusti kolekciju kroz Chanel. Nisam siguran da Chanel prodaje plastiku. I da se razumijemo, Lagerfeld dizajnira i prava krzna. No meni je pravo pitanje - ako je netko protiv krzna, zašto onda nosi nešto što asocira na krzno?“, pita se zagrebački krznar kome kruh iz usta ponajprije otimaju ljudi što rade na crno.

„Rade zabunu i ruše cijenu. Preprodavači uvode kaos i više ne prodaju ukradane stvari nego one malo nošene. Kemijski ih očiste, prišiju etiketu zvučne firme pa prodaju za 3.000 eura, daleko ispod realne cijene“, objašnjava Gordan i nije mu lako. S jedne strane licemjeri, s druge lopovi, s treće iskreni zagovornici prava životinja; biti danas krznar znači prije svega imati certifikat iz skijanja slaloma uzbrdo.