Profesija: dostavljač hrane iz pučke kuhinje

Mara Nađ živi u Detkovcu, malom selu 24 kilometara sjeverno od Virovitice. Ima 83 godine i brine o svojoj teško bolesnoj kćeri. Pet dana u tjednu, od ponedjeljka do petka, oko 10:30 sati pred svojom kućom čeka osmijeh vozača Davora Klaića i topli obrok iz Crvenog križa. Ona je jedna od 130 korisnika pučke kuhinje kojima se ručak dovozi na kućni prag jer zbog bolesti, siromaštva ili samoće ne mogu drugačije organizirati prehranu. „Rekli su mi na socijalnom da možemo dobiti dvije porcije, ali nama dvjema je dovoljna jedna. Neka daju nekome kome je potrebnija", kaže baka Mara.
Dnevno 150 kilometara
Davor je jedan od tri vozača virovitičkog Crvenog križa zaduženih za dostavu hrane i do najzabačenijih sela i zaselaka u okolici grada. On ih ima dvadesetak i dnevno prijeđe po 150 kilometara. Kuharice ručak počinju pripravljati u šest sati, u  osam i trideset ga pakiraju u vozila, točno u devet je pokret. 
Mara je zadovoljna jer ne mora kuhati, a hrana je obilna i ukusna. Ističe da dobiju i dosta kruha kojeg rasporede na ostala dva obroka.  To joj dobro dođe  jer ne može  pješačiti do udaljene trgovine u središtu sela. Iako su je sustigle bolesti ne predaje se, i ovog je proljeća posadila nešto povrća u svom malom vrtu. Od Davora je dobila sjeme peršina i odmah ga izvijestila kako napreduje. Nedaće joj nisu zatamnile ni duh: „Sretno i čuvajte se korone“, ispratila nas je smijući se.  
Ali, nije svima do smijeha. Različiti ljudi, različito podnose svoje tegobne i samotne dane. „Netko je ovakav, netko onakav, a ja gledam da svima izađem u susret. Mi smo prvi koji im kažemo dobar dan, često i jedini. Nekada im je potrebna samo jedna riječ pa da bude bolje. Ima ih koji samo prime posude zahvale se i šute. Drugi bi pričali što duže i komentirali aktualnu situaciju jer sam jedina osoba koju vide gotovo svaki dan. Oni mlađi i koliko-toliko zdravi uglavnom nisu kod kuće, ili šeću selom ili su negdje u nadnici“, objašnjava Davor.
Ima i onih  koji bi se svađali. Bilo je i agresivnih, ali dostavljači već nađu model kako ih razgovorom smiriti. Svima pomogne oko kuće: promijeni žarulju, otkloni  kakav sitni kvar ili donese drva. Mnogi ga smatraju prijateljem, pa i članom obitelji. Zovu ga na rođendane i druge proslave, a on ih mora odbiti.  „Znaju me zafrkavati da ću im je nositi križ kad umru“, smije se Davor.
Dogodi se da je netko od njih u teškom stanju, da padne i cijelu noć preleži na podu. Onda ih Davor digne ili pokrije dekom, nazove 112 i tješi dok ne dođe hitna pomoć. Najteže mu je, naglašava, kad mora dojaviti smrt
Po dubokom snijegu pješice
Koliko god to korisnicima  puno značilo ne smije se dugo zadržavati jer svi moraju dobiti obrok na vrijeme, a temperatura u posudama  po standardima sigurnosti hrane ne smije pasti ispod 60 stupnjeva. Zato zimi dio terena mora prepoloviti pa se vratiti po nove tople porcije.
Ivica Boban (57)  donedavno je u Bačevcu živio s mamom. Kad više nije mogao brinuti o njoj završila je u domu, gdje je i umrla. Iako bolestan, osigura si koju kunu poljoprivrednim radovima, najčešće u duhanu.  „Ne znam što bih da nema ove pomoći. Hrana je odlična. Jedan dan dobijem juhu, glavno jelo, prilog i salatu, drugi razna variva, gulaše ili paprikaše, a za vikende suhi obrok i juhu uz vrećice pa sam zakuham“, kaže Boban.
Dok uživamo u proljetnim pejzažima podravskih širina  Davor otvoreno, s puno ljubavi i strasti, govori o svom poslu. Dan je lijep i sunčan, vidljivost dobra. Ali nije uvijek tako. Hranu valja dopremiti i za olujna, kišovita i snjegovita. Kad su odvojci zaprti bijelim pokrivačem do osamljenih kuća ide se pješice. U dvadesetak godina, prisjeća se, samo jednom nije mogao na teren. Pred jutro je palo 50 centimetara snijega, ralice nisu stigle očistiti ni glavne prometnice, a kamo li sporedne seoske putove . Tog je dana nazvao svakog korisnika ponaosob i ispraćao se, a oni opravdanje  spremno prihvatili. „Nekada ni nama nije dan, imamo i mi probleme, ali ljudima ne smijemo pokazati našu lošu volju“, ističe.
Davor je u doba korone opremljen maskom i rukavicama. Pri svakom ponovnom ulasku u vozilo, dezinficijensom pošprica ruke i volan. Govori da su korisnici na početku epidemije, kad im je takav ušao u kuću, bili uznemireni i uplašeni. „Uspio sam im objasniti da nisam bolestan, da je to zbog njihove i moje sigurnosti i prevencije. Ja se krećem među ljudima pa postoji vjerojatnost da virus slučajno negdje pokupim iako kod nas nije bilo pozitivnih“, kaže Klaić.

Kao u hotelu
Skoro će podne, i to je zadnji rok kad obrok mora biti isporučen. Mirko Mojčec (77) u Novog Graca nas čeka sjedeći na krevetu s ispruženim bolesnim nogama. Prekinuli smo ga u rješavaju križaljki. Na pitanje kako živi  i plašili se virusa kaže da se ne boji. „Tu sam blizu granice, pa ću koronu poslati preko", šali se i optimistično dodaje: „Zub vremena je uzeo svoje, a kako bi teško živio s hranom koju mi Davor doveze." Na osami, pred jednom jedinom kućom u nekom odvojku Gradinskog Luga zatičemo Branka Grabića (61). Gleda u porciju i veli:  „Ovo mi je kao u hotelu. Ne biram i svemu se obradujem."