Prodana španjolska djeca

Antonio Barroso je prije četiri godine doznao da nije biološko dijete svojih roditelja, nego da su ga kupili 60-ih godina prošlog stoljeća od jednog svećenika. Platili su oko 200.000 peseta, što je tada odgovaralo vrijednosti jednog manjeg stana. Nakon tog saznanja za Antonia Barrosa ništa više nije bilo kao prije. On je krenuo u potragu za svojim korijenima. Pretpostavljajući da nije jedini kojeg je zadesila takva sudbina, osnovao je organizaciju "Anadir". Njezinih 270 članova je početkom ove godine predalo tužbu Državnom odvjetništvu u Madridu. U međuvremenu je osnovana i jedna internetska platforma koja bi trebala omogućiti kontakte prodane djece i njihovih pravih roditelja.

Svećenici kao posrednici

O toj praksi govori se i u izvješću o zločinima počinjenima u doba Francove diktature (1939. do 1975.). Izvješće je izradio španjolski istražni sudac Baltasar Garzon. On se ograničio samo na razdoblje do 1950. godine i utvrdio da je do tada više od 30.000 djece oduzeto majkama i prodano uglavnom parovima bez djece. U toj trgovini navodno su sudjelovali predstavnici Katoličke crkve, javni bilježnici, suci i liječnici. Da u svim tim optužbama ima istine potvrđuje i slučaj Mercedes Sanchez. Ona je 60-ih godina prošlog stoljeća bila opatica. Kada je svoje nadređene upitala kuda odjednom preko noći nestaju bezimena djeca, jednostavno je bez objašnjenja otpuštena iz samostana.

Oduzimanje djece je najprije bilo politički motivirano, odnosno nestajale su bebe roditelja koji su bili poznati kao kritičari režima. Ta su djeca najprije bila smještena u crkvene ustanove. Parovi bez djece, koji su podržavali Franca, mogli su usvojiti neko od te djece, za koju su morali platiti traženi iznos. Dušebrižnici su preuzimali ulogu posrednika. Primopredaja se često održavala u crkvama. Odande su novopečeni roditelji izlazili s djetetom i dokumentima kojima se potvrđuje da je ono njihov biološki, a ne usvojeni potomak. Mnogi vjeruju da je trgovina djecom nastavljena i nakon pada Francovog režima. No, tada djeca više nisu oduzimana kritičarima režima, nego uglavnom samohranim ili siromašnim majkama.

Pravosuđe izbjegava ove slučajeve

Majkama je obično bilo rečeno da je dijete umrlo nakon poroda. Tako je vjerojatno bilo i u slučaju Mar Sorianos. Njezina je majka rodila jednu djevojčicu godinu dana prije nego što je dobila Mar, no u bolnici joj je nekoliko dana nakon poroda rečeno da je dijete umrlo od upale srednjeg uha. Roditeljima je bilo zabranjeno vidjeti i sahraniti navodno mrtvu kćerkicu. Mar je tek puno godina kasnije počela istraživati sudbinu svoje sestre. U arhivima je otkrila da je u istom razdoblju više novorođenčadi umrlo od upale srednjeg uha. Svi su joj liječnici potvrdili da se od toga u načelu ne umire, pogotovo ne tako masovno. Osim toga, Mar Soriano nije pronašla nikakve podatke o tome što se dogodilo s tijelom njezine preminule sestre. A onda je prije nekoliko godina bila na jednom međunarodnom kongresu u Klagenfurtu. Jedan od sudionika je uporno pokušavao govoriti s njom njemački i tvrdio da mu je poznata. Mar je krenula tim tragom i došla do zaključka da njezina nestala sestra danas živi u Hamburgu. No, hamburška obitelj odbija svaki kontakt.

Španjolsko pravosuđe se do sada nije intenzivnije pozabavilo ovim slučajevima u koje su očito umiješane osobe koje su bile utjecajne i nakon rušenja Francovog režima. Istražnom sucu Baltasaru Garzonu, koji je objavio informacije o trgovini djecom, taj je slučaj oduzet i on je optužen zbog navodne zlouporabe ovlasti. Žrtve vjeruju da zadovoljenje pravde mogu očekivati jedino od Europskog suda za ljudska prava.

Autorica: Andrea Jung-Grimm/epd

Odg.ured: Željka Telišman