Procvat horora i izmišljenih junaka
11. rujna 2006«Bilo je otprilike 8:45 sati, kada je autobusnu postaju nadletjela sjena. Bio je to zrakoplov u niskome letu. Ja sam vidio samo sjenu, ali su moji kolege na uglu vidjeli zrakoplov. Zatim nam je radio-vezom naređeno da se svi smjesta vratimo u policijsku postaju, što se rijetko događa. Policajac uvijek mora biti spreman, ne smije oklijevati. A ljudi u neboderima su nas trebali», prisjeća se Willi Jimeno, koji ubrzo nakon opisane situacije sa svojim kolegama stiže u Svjetski trgovački centar, gdje će ih kasnije zatrpati ostaci urušene zgrade.
Zasad samo dva igrana filma
Pritom su Jimeno i njegov kolega John McLaughlin imali neopisivu sreću. Oni pripadaju skupini od 20 ljudi – od ukupno 2 700 – koji su preživjeli strašne događaje u New Yorku. Redatelj Oliver Stone je svoj film «World Trade Center» posvetio pripadnicima spasilačkih ekipa i njihovoj rodbini. Pritom se usredotočio na bojazni i tugu ljudi. Za razliku od toga, Paul Greengrass u svom filmu «Let 93» prikazuje pojedinosti otmice četvrtog zrakoplova koji – zahvaljujući odvažnoj akciji putnika – nije pogodio svoj cilj, nego se srušio na polje u Pensilvaniji.
To su prva dva igrana filma, koji se konkretno bave događajima od 11. rujna 2001. Prije toga je nastalo tek nekoliko dokumentaraca, a na filmskoj vrpci je zabilježena još i kazališna predstava «The Guys». Pa ipak, 11. rujna je imao golemog odraza na kino. Iz Hollywooda na filmska platna od tada stižu uglavnom junaci iz svijeta stripa i kompjutorskih igara – među njima Lara Croft, Hulk, Batman, Superman i Spider Man.
Junaci stižu iz Hollywooda
Od nekadašnjih junaka od krvi i mesa, koji su Ameriku i ostatak svijeta redovito oslobađali od svakog zla, nije mnogo ostalo. Arnold Schwarzenegger se dao u politiku, Mel Gibson je odlutao u vjeru, novi nastavak filma «Die Hard» («Umri muški») s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi nikada nije snimljen, samo Steven Seagal i dalje igra osloboditelja, čime pobire jedan neuspjeh za drugim. Za razliku od toga, filmovi strave i užasa, horora svake vrste, doživljavaju novi procvat. Kao i 70-ih godina, kada su na sličan način obrađene strahote Vijetnamskog rata, filmovi kao što su «Omen», «Silent Hill» ili «Hostel» masovno privlače publiku u kinodvorane.
Strah od terorističkih napada, prizori mučenja u iračkim zatvorima ili ubojstva i odrubljenja glave američkim vojnicima dodatno potpaljuju maštu scenarista i redatelja. Pa kad Radha Mitchell iliti Rose u filmu «Silent Hill» trči pod kišom pepela i naiđe na ponor sličan krateru nakon eksplozije bombe, teško je previdjeti poveznice s mjestom na kojem je nekoć stajao Svjetski trgovački centar – takozvanim «Groundom Zero».
Novo zanimanje za politiku
Isto vrijedi i za paniku u zrakoplovu – poprištu radnje filma «Flightplan», gdje se arapskog putnika sumnjiči za otmicu djeteta. No, postoji još jedan, treći trend. U Hollywoodu je, naime, poraslo zanimanje za politiku. Jedan od predstavnika tog novog trenda je George Clooney: «Mislim da se društvo posljednjih godina znatno promijenilo. Prošlo je 30 godina otkako je film tematizirao socijalne probleme. 60-ih i 70-godina je u filmovima bilo riječi o građanskim i ljudskim pravima, ženskom pokretu, Vijetnamu, aferi ‹Watergate› i seksualnoj revoluciji. Danas, prvi put nakon ‹Watergatea›, ljudi sjede za stolom i opet razgovaraju o politici. Barem je to dobra stvar, proizašla iz svog ovog kaosa.»
I dok se Michael Moore u svom dokumentarcu «9/11» u velikom stilu obračunava s američkom Vladom, George Clooney u filmu «Syriana» prikazuje rabote vlasti, obavještajnih službi i naftnih kartela – pleter kojemu se ne može otrgnuti čak ni dobronamjerni arapski princ: «Činim sve što doprinosi učinkovitosti i povećanju dobiti... No, Vaš predsjednik tada zove mog oca i kaže: ‹U Texasu i državi Washington vlada nezaposlenost›... Mnogo toga Vam imamo zahvaliti. No, taj je dug podmiren. Prihvatim li kinesku ponudu, najvišu ponudu, proglašavate me teroristom, bezbožnim komunistom.»