Problematična obnova rudnika u Potkozarju

„To je prioritet na kojem se temelji naš dalji razvoj, kao područje u kojem leži veliki kapacitet za razvoj novih projekata i veći priliv novca u privredu“, izjava je resornog ministra u vladi Republike Srpske Petra Đokića, ispred 400 sudionika konferencije o korištenju solarne energije, održanoj prije nekoliko dana. Prenesena bez konteksta, ova izjava bi se mogla koristiti kao obrazloženje poteza vlasti u RS kada je riječ o eksploataciji ugljena, s obzirom na broj potencijalnih rudnika koji čekaju koncesije za početak eksploatacije.

Jedan takav planiran je na lokalitetu Bukova Kosa kod Prijedora, koji prema planu istraživanja obuhvaća 30 hektara i dobio je zeleno svjetlo vlade RS za ispitivanje terena. Mještani potkozarskih sela Veliko Palančište, Bukova Kosa, Gornji Jelovac i kompletnog prostora Knešpolja, strahuju za živote i imovinu ako dođe do realizacije planova koji su skrojeni kako kažu, mimo očiju javnosti.

Garež i prašina

„Mi nećemo šutjeti, digli smo sve na noge. Dolaze, nude nam novac za zemljište. Cijena se kreće i do osam maraka po kvadratu“, kaže Slobodan Vujičić, čija se obiteljska kuća nalazi na toj lokaciji. Kakva je kaže svrha od novca, kad će nakon toga ostati samo čađa i prašina.

„Meni je žao što narod ne možeš obrazovati o potencijalnim opasnostima. Samo im se cifre vrte u glavi a pitanje je je li to vrijedno svega, terena i prirode“, priča Slobodan dok nam pokazuje prostor koji bi trebao obuhvatiti rudnik, ako istraživanja budu išla na ruku investitoru.

A po svemu sudeći da hoće, s obzirom na to da se prema dostupnoj dokumentaciji iz osamdesetih godina, radi o prostoru koje ima i do dva milijuna tona ugljena. Tako se lokalno stanovništvo na magistralnom putu Prijedor – Knežica suočilo s problemom starim preko stotinu godina, kada je na ovom lokalitetu neposredno nakon pada Austro-Ugarske otvoren rudnik, ali i brzo zatvoren.

Vlada RS dodijelila je sredinom siječnja ove godine koncesiju za početak istraživanja na ovoj lokaciji za eksploataciju mrkog ugljena, kompaniji „Drvo-export“ iz Teslića. U toku su istraživanja ali i kako mještani tvrde pritisak na lokalno stanovništvo, kako bi se došlo u posjed što većeg broja parcela na toj lokaciji,

„Oni su znali sve to. Vjerojatno su došli do tih podataka jer je nemoguće da netko samo tako uđe u cijelu ovu priču, kupujući zemljište, a da tu nema ništa“, objašnjava Slobodan, čija je parcela u samom središtu plana koji su dobili na uvid.

Bušotine otrovnih plinova

Tvrde da većina lokalnog stanovništva ne želi prodati imovinu, strahujući od klizišta i uništavanja prirode, s obzirom na to da je kompletno područje nekada bilo rudnik, koji je zatvoren prije više od sto godina upravo zbog sigurnosti.

„Ja se sjećam kao dijete, na mojoj parceli je bušeno i osamdesetih godina pa su se zapalila ta isparavanja sumpora i ne znam ni ja čega još, gori dva dana. Ljudi nemaju sliku kako će taj rudnik izgledati, da će to biti 50 metara dubine i da će njegova kuća odozgo gledati i da će se urušiti“, kaže Miroslav Curić, jedan od mještana i predsjednik lokalne mjesne zajednice.

Magistralni put je posljednjih 30 godina nekoliko puta obnavljan upravo zbog klizišta, a na Bukovoj Kosi promet je nerijetko mjesecima bio gotovo u prekidu tijekom njegove sanacije. I sada se pitaju koliko još imaju vremena dok ova prirodna oaza ne postane kop nekog rudnika.

„Imam 23 dunuma (zastarjela mjera za površinu 10 ari op.ur.), meni su nudili 150 tisuća maraka. Neću prodati. Ovo je jedini način da se borimo i da obranimo svoja ognjišta, naše obradive površine i stanovništvo. Da se više ne iseljava narod odavde“, priča Curić, navodeći da je i lokalna vlast uključena u cijelu priču.

Iz općine Prijedor kojoj pripada ova regija, navode da je sve urađeno u skladu sa zakonom kada su dali suglasnost za početak istraživanja i da se ništa neće raditi mimo interesa građana.

Investitor: „Pratimo sve procedure"

„Sve je po zakonu“, poručuje za DW i investitor, potvrđujući da je procedura pokrenuta pred resornim ministarstvom za dobivanje koncesije za istraživanje ležišta ugljena na lokalitetu Bukova Kosa kod Prijedora.

„Zahtjev smo podnijeli upravo na bazi istraživanja koja su provođenja sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a koja indiciraju plitka ležišta mrkog ugljena, koja u postojećoj tržišnoj konstelaciji cijena energenata mogu imati svoju ekonomsku vrijednost“, navode iz „Drvo – exporta“, firme iz Teslića koja u tome ne vidi ništa sporno.

Prije eventualnog početka radova odnosno dobivanja koncesije, investitor mora osigurati ekološku dozvolu, kao i elaborat i rudarski projekt. Tijekom tog postupka znat će se stanje na terenu i stepen utjecaja na okoliš a investitor poručuje da, s obzirom na to da se radi o tzv. plitkom ležištu, eventualni problemi ne mogu imati posljedice od kojih strahuju mještani ovog kraja.

„Sve obveze glede zaštite okoliša proizaći će iz studije utjecaja i ekološke dozvole, ali smo mi mještanima spremni na ugovorom reguliran način dati i posebna jamstva tamo gdje postoji potreba“, poručuju iz Drvo-exporta, ne želeći govoriti o konkretnim cijenama koje su ponuđene za otkup parcela.

„Točno je i da je veći broj vlasnika parcela prihvatio ponude i trenutno je u tijeku priprema za formalno zaključivanje tog pravnog posla“, poručuje investitor.

Istočni krak

Mještani poručuju da će, ako dođe do koncesije za eksploataciju, tada biti kasno te pozivaju nadležne institucije da se uključe u cijeli proces. Iz Ministarstva energetike i rudarstva RS-a potvrdili su da će tek nakon što budu izvršena detaljna geološka istraživanja odlučiti u kojem smjeru će ići, odnosno hoće li na Bukovoj Kosi kod Prijedora graditi rudnik mrkog ugljena.

Od izvora bliskih vlasti u RS-u saznajemo da postoji svojevrsni dogovor za „izvoz ugljena u neograničenim količinama u Srbiju“ i da će se u tom postupku uraditi sve kako bi se poslovi ubrzali na teritoriji oba entiteta. To pokazuje i primjer rudnika Gornji Kamengrad kod Sanskog Mosta, kao i rudnika Medna kod Mrkonjić Grada, odakle na desetke kamiona svakodnevno izvoze ugljen za Srbiju. To potvrđuju i u Centru za životnu sredinu odakle pitaju, zašto se u tom slučaju ne donese strategija o prioritetima i eksploataciji ugljena, a ne da se potencira prazna priča o obnovljivim izvorima energije.

„Vidimo sada da pomama za rudnim bogatstvima ne zaobilazi ni regiju Prijedor. Onda treba staviti po strani cijelu priču o obnovljivim izvorima energije, a ne da se koristi kao paravan za još veću eksploataciju ugljena i uništavanje okoliša“, kaže Dragan Ostić, asistent na programu Energija i klimatske promjene u Centru za okoliš Banjaluka.

Pašnjak 3. klase

Potkozarska sela pretrpjela su tijekom Drugog svjetskog rata stravična ubojstva, mučenja, protjerivanja. Na nekoliko lokacija do sada je pronađeno na desetine kostiju iz tog razdoblja. Jedna od tih lokacija nalazi se upravo na mjestu na kojem je planirana eksploatacija ugljena na Bukovoj Kosi. Na tom lokalitetu od 30 hektara planiranog za rudnik, nalazi se parcela površine stotinjak kvadratnih metara koja je u katastru upisana na Republiku Srpsku, kao „pašnjak 3. klase". Povijesne činjenice bi mogle ukazivati na namjeru za izgradnju spomen-obilježja, ali se prema podacima do kojih smo došli, ništa pod takvim nazivom ne nalazi u Zavodu za zaštitu povijesnog nasljeđa.

Centar za okoliš tužio je vladu RS i traži odlaganje izvršenja odluke kako bi se pokušalo spriječiti nastajanje štete po okoliš i imovinu građana. Upozoravaju da još ima vremena jer do sada nije zaključen ugovor o koncesiji, niti je vlada preuzela obaveze prema koncesionaru.

“Nije jasno iz čega Vlada zapravo crpi legitimnost svoje odluke odnosno, uopće pravno uporište pokretanja postupka dodjele predmetne koncesije, s obzirom na to da se radi o ozbiljnoj povredi relevantnih propisa i pravnoj praznini za koju Vlada nema nadležnost da samostalno popunjava ili interpretira”, kaže pravni savjetnik u Centru, Redžib Skomorac.

Dok se čeka konačna odluka i pravni rasplet situacije za koju se ne zna hoće li odložiti daljnji postupak, mještanima, kako kažu, ne preostaje ništa drugo nego da se i dalje bore. Poručuju da neće odustati, a jedan od najglasnijih, možda i jedini bagerist s diplomom akademskog slikara Miroslav Stakić, kaže da ne postoji novac za koji bi prodao imovinu, te da im ne treba potkozarski Rio Tinto.

„Volim šumu i planinu, neću ugljen i prašinu“, prenosi Stakić poruku svih mještana, uz obećanje da neće odustati od borbe.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu