Proba za život na Marsu

26. rujna 1991. godine osmero znanstvenica i znanstvenika s velikim je entuzijazmom uselilo u ogromni kompleks u američkoj saveznoj državi Arizoni, koji se širio na 1,3 hektara. U sklopu projekta nazvanog "Biosfera 2" četiri muškarca i četiri žene trebali su dvije godine živjeti u potpunoj izolaciji u autarkičnom ekološkom sustavu, zajedno s oko 3.800 biljnih i životinjskih vrsta. Na raspolaganju su imali jedino Sunčevu svjetlost (kompleks je bio prekriven staklenim kupolama) i električnu energiju. U kompleksu su, među ostalim, nalazili savana, tropska prašuma, pustinja, poljoprivredne površine i nastambe.

Eksperiment je financirao američki milijarder Edward Bass sa 150 milijuna dolara, a njime se željelo dokazati da je moguć život u potpuno izoliranim ekološkim sustavima, poput primjerice Mjeseca i Marsa.  

Kao što je i planirano, eksperiment je okončan nakon dvije godine. "Mora se odati veliko priznanje ovim ljudima, da smo uopće mogli izaći zajedno odavde", izjavila je kasnije u jednom intervjuu sudionica Abigail Alling. Kako je komentirala, najveći izazov je bila "ljudska grupna dinamika". Detalje nije željela navoditi.

Mala odstupanja od pravila

Sudionici su prosječno izgubili 15 posto tjelesne težine. U izoliranom kompleksu su se nevjerojatnom brzinom razmnožili žohari i mravi. Tijekom te dvije godine u staklenu građevinu su dopremljene brojne stvari poput sjemena, tableta za spavanje ili klopki za miševe. Sudionici su uspjeli 88 posto svojih potreba pokriti vlastitom sadnjom biljaka i uzgojem koza i kokoši. No oni su koristili i unaprijed pripremljene rezerve hrane.

Kada su se napokon vratili u vanjski svijet, djelovali su bljedunjavo i mršavo. Odmah nakon početka eksperimenta jedna si je sudionica slučajno odrezala komad prsta i morala je napustiti grupu radi odlaska u bolnicu. Kada se vratila, donijela je sobom i dvije torbe pune hrane, mada je to bilo strogo zabranjeno. Kasnije je također izašlo na vidjelo da je organizator projekta u građevinu ugradio neku vrstu usisavača za ugljični dioksid te izvana u kompleks pumpao kisik. Očito nije bilo baš tako jednostavno oponašati uvjete života na Zemlji (Biosfera 1).

Projekt je sa zanimanjem pratila i NASA, koja je prikupljena iskustva htjela iskoristiti za eventualno postavljanje svemirskih baza s posadom na Mjesecu i Marsu.

Uslijedili su i drugi eksperimenti

Mišljenja znanstvenika o ovom eksperimentu su bila podijeljena. Dok su ga jedni smatrali uzbudljivim i korisnim, drugi su prigovarali da je preskup, moralno upitan i besmislen. Američki magazin "Time" ga je čak ubrojio u "100 najgorih ideja stoljeća". Unatoč tome, već 1994. je u svojevoljnu izolaciju ušla i druga skupina. Ona je u ogromnom stakleniku u Arizoni ostala šest mjeseci. Bilo je od tada i drugih sličnih eksperimenata, no nijedan nije bio tako ekstreman kao "Biosfera 2". Primjerice, nedavno je mala skupina znanstvenika provela 365 dana na jednom vulkanu na Havajima i ondje simulirala život na Marsu. Među njima je bila i njemačka geofizičarka Christiane Heinicke, koja se nakon toga prijavila za sudjelovanje u nekoj od svemirskih misija. Sudionici su imali ograničene količine vode, a izvan baze smjeli su se kretati samo u astronautskim odijelima. Jedini kontakt prema vani bio je moguć putem elektronske pošte, a svaka poruka je trebala 20 minuta da bi stigla do primatelja. Nisu imali ni telefon niti televizor.

Danas kompleks "Biosfera 2" Sveučilište Arizone koristi u znanstvene svrhe, a on je otvoren i za posjetitelje.  

ajg/dpa