Tko se boji dvostrukog državljanstva?
U Njemačkoj nema puno tema oko kojih se tako lako može uzbuditi strasti kao što je to opravdanost ili opasnosti koje sa sobom nosi pitanje dvostrukog državljanstva. I danas se o tome argumentira na čudan, zastarjeli način. Kaže se kako se ne može biti „sluga dva gospodara“, upozorava se na konflikt lojalnosti građana dviju država. I šire se strahovi od „pete kolone“ kojekakvih despota i autokrata, sumnja se da su građani koji imaju dvije putovnice spremni i sposobni na život u demokraciji. Latentna opasnost!
Pritom se u diskusiji ne radi o pristalicama Donalda Trumpa među američkim Nijemcima, baš kao što se ne radi ni o obožavateljima Marine Le Pen kod njemačkih Francuza. Ne radi se ni o fanovima gospodina Kaczynskog među 690.000 Poljaka u Njemačkoj, a niti o pristalicama Vladimira Putina među 570.000 Nijemaca ruskog podrijetla. Ne, radi se o obožavateljima turskog predsjednika Erdogana među 530.000 Turaka koji osim turske posjeduju i njemačku putovnicu.
Erdogan i njegova peta kolona
On je, kažu neki, negativac kojeg se treba bojati i koji prijeti demokratskoj Europi. A oni su njegova peta kolona koja samo čeka na njegov signal. Oni su tu, tako glasi poruka, među nama kao nepozvani gosti izvana. I onda samo po sebi razumljivo, čuju se i zahtjevi: moramo se braniti! Moramo djelovati! Hitno! I odlučno!
Ali kako? Najbolje tako da se građane Njemačke koji imaju njemačku i tursku putovnicu prisili da se odluče za jednu. Ili njemačku ili tursku. Da budu ili Nijemci ili Turci. Dosta je bilo tog multikultija!
To rješenje ima određeni šarm, ali čini se kao vrlo jednostavno rješenje za vrlo kompliciranu stvarnost. Samo što ukidanje dvojnog državljanstva neće riješiti nijedan stvarni ili navodni problem koji s njim imaju njegovi protivnici.
Neprijetelji demokracije
Ukidanjem dvojnog državljanstva bi se prekršilo važeće norme Europske unije. Unutar EU-a su dvojna državljanstva generalno dozvoljena. Osim toga se ionako ne cilja na Orbanove sljedbenike među Mađarima u Njemačkoj ili desno-radikalne nostalgičare ustaškog pokreta među njemačkim Hrvatima. Bilo bi to pogrešno rješenje.
Problem su dakle Turci. Na ovom mjestu valja podsjetiti na par činjenica: po posljednjem popisu stanovništva 2011., u Njemačkoj je tada oko 4,3 milijuna ljudi posjedovalo njemačko i državljanstvo neke druge zemlje. Od toga oko pola milijuna Turaka. Radi usporedbe: u trenutno provođenja popisa, u Njemačkoj je živjelo oko 1,5 milijuna Turaka bez njemačke putovnice. A oko 800.000 ljudi podrijetlom iz Turske posjedovalo je samo njemačku putovnicu. Dakle manje od 20% Turaka u Njemačkoj ima dvojno državljanstvo. Premala je to prijetnja njemačkoj demokraciji…
Ova se diskusija oko dvojnog državljanstva rasplamsala nakon prosvjednog skupa u Kölnu prije nekoliko dana, na kojem je pružena podrška Erdoganu. Deseci tisuća ljudi na tom su skupu podržali sve autokratskiju politiku turskog predsjednika koja bez sumnje ugrožava i demokraciju. Po medijskim izvještajima tamo se okupilo između 30 i 40 tisuća ljudi, dakle maksimalno 6-7% onih koji posjeduju dvojno državljanstvo. Odnosno maksimalno 1,5% njemačkih Turaka. Možda je stvarno među njima bilo puno ljudi koji nisu baš obožavatelji demokracije. Ali isto tako se može poći od toga da među 12% građana koji u Njemačkoj podržavaju AfD ima puno više neprijatelja demokracije. OK, među njima vjerojatno nema puno onih s dvostrukim državljanstvom. Drugim riječima: demokraciju bez dvojbe ugrožavaju i oni ljudi koji žive unutar sustava, broj putovnica koje imaju pritom ne igra nikakvu ulogu.
Ne opasnost, već bogatstvo!
Najdraži argument protivnika dvojnog državljanstva je računica: dvije putovnice = dvostruka lojalnost = ne može! To nema veze sa stvarnošću. Za milijune ljudi koji žive u Njemačkoj i potječu iz inozemstva, višestruki identiteti su svakodnevica. To su različiti jezici kojim govore, različite kulture i različiti odgovori na pitanja: kamo pripadam? Dvojno državljanstvo je jedna mogućnost davanja odgovora na to pitanje i vidni znak pripadnosti različitim svjetovima istovremeno. Da, i znak integracije.
Naivno je vjerovati da će se onaj tko bude prisiljen odreći se jedne putovnice, na taj način odreći i svoje lojalnosti. To dovodi samo do gorčine, do licemjerja, do okretanja leđa. Lojalnost je poput ljubavi: seks se može iznuditi, a ljubav ne.
Već navedena računica ionako ne vrijedi ni na međunarodnom planu: u mnogim zemljama svijeta u kojima je patriotizam na cijeni, na primjer u SAD-u, Francuskoj ili Hrvatskoj, dvostruko državljanstvo je moguće i raširena je pojava.
Demokracija se mora znati braniti od neprijatelja, ali ona mora imati i mogućnost da se brani od neprijatelja. Moderna demokracija može opstati i razvijati se samo kao otvoreno društvo. A jedan vid te otvorenosti je i davanje mogućnosti svojim građanima da svoj identitet žive onako kako ga osjećaju – pa i u slučaju da to znači dvostruko državljanstvo.