Prirodna pošast zvana turisti

Tirkizno plavo more, beskrajne bijele pješčane plaže i palme koje sežu sve do mora – to je Boracay, otok od jedva desetak četvornih kilometara na zapadu Filipina, tristotinjak kilometara južno od Manile. Da je to raj – to se mnogi slažu: njegove plaže se redovito nalaze na popisima najljepših plaža na našem planetu.

Još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve ih je više koji su zaključili da je odlična ideja upravo sad, u doba amihana, vjetra sa sjeveroistoka koji godi na prosječnoj temperaturi od oko 30 stupnjeva – i točno je ono što žele windsurferi - spakovati kovčege i krenuti na Boracay. U vremenu monsunskih kiša to možda i nije tako dobra odluka.

Turista je sve više i to ne samo sa Filipina, iz Australije i Azije, nego iz čitavog svijeta: svake godine od turizma na tom otoku u blagajni ostane preko 600 milijuna eura. Ali polako i stanovnicima otoka sviće: to ima i svoju cijenu koja se ne može izmjeriti u eurima i dolarima.

Privid raja na „septičkoj jami"

Još 2015. je Japanska internacionalna agencija za suradnju (JICA) utvrdila kako je čitav ekosistem otoka pred kolapsom. Koraljni greben na kojem leži Boracay je ozbiljno oštećen od aktivnosti vezanih za turizam, a biologija je ugrožena praktično kaotičnim komercijalnim razvojem turističkog sektora. Problem je i voda: ona je zagađena zbog direktnog ispuštanja otpadnih voda u blizini obale.

Na Filipinima se malo toga događa u žurbi, ali je tamošnje Ministarstvo za okoliš i prirodne resurse ipak na Boracay poslalo komisiju da utvrdi činjenično stanje. Konačno, početkom ove godine je vladi i filipinskom predsjedniku Rodrigu Duterteu komisija predočila svoje porazno izvješće: da, sve što su utvrdili japanski stručnjaci je točno, ako stanje u međuvremenu nije postalo još gore od toga.

Predsjedniku Duterteu ne treba mnogo reći: osobno je ove veljače rekao kako su se te legendarne plaže Boracaya pretvorile u „septičku jamu" i kako tom otoku prijeti da se pretvori u tragediju prirodnog okoliša. Naravno da njega prije svega zanimaju prihodi od turista, ali je ministru okoliša Franku Cimatu dao rok od šest mjeseci da mu na stol stavi „konačan prijedlog mogućih rješenja kako da se spriječi buduće uništavanje otoka Boracaya".

Zatvoriti otok da ga se spasi

Doduše, potrajalo je i prepucavanje između središnje vlade u Manili i lokalnih vlasti na Boracayu tko je kriv za tu nevolju. Ali, na koncu nam je i zamjenik gradonačelnika Boracaya Rowen Aguirre rekao kako je stvoren plan kojim će se u pola godine stvoriti kanalizacijski sustav, a već se počelo s rušenjem ilegalnih zgrada i zatvaranjem uslužnih djelatnosti koje rade bez dozvole.

Ali filipinsko ministarstvo ne vjeruje da će to biti dovoljno: sredinom ožujka je predložilo da se otok potpuno zatvori za turiste, najmanje na godinu dana. To bi lokalnoj vladi onda dalo „dovoljno vremena za nesmetanu primjenu" plana sanacije, piše u preporuci Ministarstva.

Filipinski predsjednik to može potpisati: po tamošnjim zakonima, može proglasiti izvanredno stanje zbog „prirodnih nepogoda" koje tamo ne moraju značiti doista prirodne katastrofe, nego i takve koje su skrivili ljudi – i turisti.

Čak i filipinsko ministarstvo turizma smatra da će to možda biti nužno: uvođenje izvanrednog stanja bi „omogućilo vladi da smjesta preusmjeri sredstva potrebna za obnovu. To bi omogućilo vladi i da posegne za novcem koji će biti potreban u potpori tamošnjim poduzetnicima i njihovim zaposlenicima koji će biti pogođeni mogućim zatvaranjem", izjavio je glasnogovornik filipinskog ministarstva turizma, Frederick Alegre.

Korist nasuprot ljubavi prema otoku

Jer naravno, hotelijeri i ugostitelji Boracaya su uglavnom zaprepašteni tom prijetnjom. Elena Tosco Brugger, predsjednica otočkog ogranka filipinske gospodarske komore je uvjerena da ima i drugih načina: „Mi podržavamo poziv predsjednika da se otok obnovi. Ali to se može postići i da se otok čisti dio po dio. Zatvaranje čitavog otoka se ne može opravdati. To bi bila  drastična mjera koja bi naštetila čitavom turizmu i tisućama ljudi koji o njemu ovise. Ono što trebamo jest nekakav kompromis", kaže Brugger.

Makar se mnogi ugostitelji slažu s predsjednicom gospodarske komore, Crisostmo Aquino također ima hotel na otoku i misli da bi zatvaranje otoka bilo gorka pilula koju će možda biti nužno progutati: „Ja jako volim Boracay. Otoku je potrebno da udahne svjež zrak. Njega se muzlo previše dugo i vrijeme je da učinimo nešto za njegov spas. Ako moramo sve zatvoriti neko vrijeme da ga obnovimo, onda sam ja spreman učiniti tu žrtvu", kaže Aquino.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.