Prije 20 godina neslavno je propao Sovjetski Savez

Išlo se na sve ili ništa. 1991.godine Sovjetski Savez se nalazi u slobodnom padu. Industrijska proizvodnja je u opadanju, a nezaposlenost raste kao i galopirajuća inflacija koja je 'pojela' ušteđevinu građana. Izbijaju etnički sukobi, u Gruziji i Azerbajdžanu se puca. Litva proglašava neovisnost kao prva sovjetska republika 1990. godine. U siječnju 1991. godine Moskva šalje posebne jedinice KGB-a u Vilnius. Poginulo je 14 osoba u napadu na televizijski toranj litvanskoga glavnog grada. KGB ne uspijeva vratiti Litvu u Sovjetski Savez. Predsjednik Mihail Gorbačov gubi polako kontrolu nad zemljom.

„Sovjetski Savez je mogao biti spašen“, kaže danas Gorbačov. Tada je njegov cilj bio stvaranje neke vrste „SSSR-a 2.0“ u kojem bi republike imale više neovisnosti. U ožujku 1991. godine Gorbačov poziva na referendum. Prema službenim rezultatima više od 70 posto se izjašnjava za „očuvanje Sovjetskog Saveza kao obnovljena federacija suverenih republika s jednakim pravima“. Međutim, kako bi takav Sovjetski Savez trebao izgledati? Pregovori u Gorbačovljevoj rezidenciji Novo-Ogarjovo kod Moskve odvijali su se vrlo teško, a sudjelovalo je samo devet od 15 sovjetskih republika. Ipak, predsjedniku je uspjelo dogovoriti novi državni ugovor koji je sačuvao državnu zajednicu. Potpis je bio planiran za 20. kolovoza 1991. godine, ali to se nije nikad dogodilo.

Pokušaj državnog udara tvrdolinijaša

Dan prije termina potpisivanja, dakle 19. kolovoza 1991. godine dogodilo se ono čega su se na zapadu mnogi pribojavali – državni udar protiv Gorbačova. Skupina sovjetskih tvrdolinijaša, među njima i ministar obrane, ministar unutarnjih poslova te šef tajne službe KGBa, osnovali su „nacionalni odbor za izvanredno stanje“. Stari komunisti sumnjali su u Gorbačovljeve reforme. „Vidjeli su da s uobičajenim političkim sredstvima ne mogu ništa postići. Zbog toga su se odlučili na udar“, prisjeća se Gorbačov.

S obrazloženjem da je Gorbačov bolestan, pučisti su zatvorili šefa države i njegovu obitelj u predsjedničkoj ljetnoj rezidenciji na Krimu te prekidaju sve veze s inozemstvom. U Sovjetskom Savezu je proglašeno izvanredno stanje, a na ulice Moskve su izašli tenkovi. Pučisti su izjavili da SSSR žele spasiti od „katastrofe“.

Punim gasom u ponor

Državni udar je bio bezuspješan. U kolovozu 1991. kucnuo je blistavi trenutak novoizabranog predsjednika Rusije Borisa Jeljcina, koji se profilirao kao protivnik komunista. Na desetke tisuća ljudi okupilo se ispred njegova sjedišta u Moskvi, Bijele kuće, kako bi prosvjedovali protiv državnog udara. Sve je ostalo mirno, ali stanje je bilo nepregledno. Tri osobe su poginule kada je noću kroz grad prolazila kolona tenkova. Nakon tri dana ukida se izvanredno stanje, a Gorbačov biva pušten iz kućnog pritvora i vraća se 22. kolovoza u Moskvu, vidno potresen. Pučisti su uhićeni, a neki čine samoubojstvo. Za Komunističku partiju Rusije stiže zabrana djelovanja.

Tvrdolinijaši su državnim udarom htjeli spasiti Sovjetski Savez, ali udar djeluje kao katalizator. Još za vrijeme udara Estonija je proglasila neovisnost. Ubrzo slijede Ukrajina i ostale sovjetske republike. Gorbačov se bezuspješno hvata novoga državnog ugovora. Tri mjeseca nakon državnog udara predsjednici Rusije, Ukrajine i Bjelorusije osnivaju Zajednicu neovisnih država (ZND). 26. prosinca 1991. godine Sovjetski Savez i službeno prestaje postojati, a Gorbačov gubi vlast i daje ostavku kao predsjednik.

„Sami sebi stavili konop oko vrata“

20 godina kasnije Gerhard Simon, stručnjak za istočnu Europu na sveučilištu u Kölnu smatra da je još uvijek mnogo toga „tajnovitog“ oko situacije da se SSSR relativno brzo raspao i to bez velikog nasilja. „Može li jedna velesila na ovakav način prestati postojati, kao da se zatvori zastor u kazalištu i nakon toga gledatelji idu kući?“ Simon vjeruje da je snaga Sovjetskog Saveza bila precijenjena: „U pogledu nuklearnog oružja SSSR je bio snažan, ali kada je riječ o gospodarstvu Sovjetski Savez nikada nije bio konkurencija za SAD“, kaže Simon.

Suparništvo između komunizma i kapitalizma igralo je prilikom raspada Sovjetskog Saveza važnu ulogu, smatra Simon. „Sovjetski sustav propao je zbog toga što je postojao zapad – gdje je postajalo bolje gospodarstvo, veće slobode, fascinacija „zlatnog zapada“. Bilo da je riječ o automobilima, cipelama ili kozmetici – na milijune sovjetskih građana sanjalo je o zapadnim proizvodima koje sebi nisu mogli priuštiti, kaže ovaj stručnjak. „Velika pogreška sovjetske propagande i ideologije bila je da se od samog početka uspoređivala sa zapadom. Sami su sebi vezali konop oko vrata“, naglašava Simon.

Jeljcin htio kraj Sovjetskog Saveza

Ovaj stručnjak za istočnu Europu ukazuje na vrlo čudan razvoj u samoj matici Sovjetskog Saveza. “U međunarodnoj povijesnoj usporedbi vrlo je rijetko da ona skupina koja zapravo čini većinu građana – dakle Rusi kao politička klasa – više ne želi Sovjetski Savez“, pojašnjava Simon. Tu prije svega misli na Borisa Jeljcina, koji je „okusio moć“. Jeljcin je suverenost Rusije odveo korak dalje i kasnije zapovjedio da se sovjetskim institucijama u Moskvi više ne isplaćuje novac. „Jeljcin je htio kraj Sovjetskog Saveza – oko toga nema dvojbi“, zaključuje Simon.

Jeljcin se 1991. godine prema drugim republikama ponašao drukčije. Ruski je predsjednik mislio da će Moskva zadržati svoj utjecaj u zajednici neovisnih država, ali stvarnost je bila drukčija. To pokazuje da i Jeljcin i njegovi ljudi nisu dobro procijenili posljedice njihova djelovanja“, konstatira stručnjak za istočnu Europu na Sveučilištu u Kölnu Gerhard Simon.

Autor: Roman Gonchareno, (al)
Odg. urednik: Anto Janković