„Preživio sam Auschwitz, majka i otac nisu“

Iako je zub vremena nagrizao tijelo ovog bivšeg profesora na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, sjećanje na najteže dane u životu nije nimalo izblijedilo. „Otac i majka nisu se vratili. Spasila se samo sestra koja nije bila udana za Židova.“, prisjeća se naš vremešni sugovornik koji inače potječe iz ugledne đurđevačke židovske obitelji. Obitelj je do početka Drugog svjetskog rata ugodno živjela zahvaljujući industrijskom pogonu koji se sastojao od mlina, ledane, pilane i električne centrale, ali pojavom Nezavisne države Hrvatske ugodan život postaje pakao iz kojeg se nije vratio velik dio obitelji.

Dan kad sam prestao biti čovjek

Obitelji nije pomoglo ni očevo prijateljstvo s jednim od čelnih ljudi NDH Slavkom Kvaternikom. U jesen 1942. godine obitelj je uhićena i prebačena u ustaški zatvor na zagrebačkoj Savskoj cesti. Ondje su proveli sljedećih šest mjeseci. Boris o tim danima nema nimalo lijepe uspomene: „Prestali ste biti čovjek, oduzeli su vam sve. Ošišali su vas i gore i dole. Ako ste uopće ostali živi dobili ste neku drugu odjeću - cipele dvije lijeve ili dvije desne, dobili ste jedne gaće koje vam također nisu odgovarale već deset puta isprane. Istu takvu košulju, jedan kaputić i hlače također deset puta isprane.“

Od logorske hrane ostao je samo gorak okus, ali je još gora bila činjenica da život u zagrebačkom logoru malo vrijedio. „Pričalo se svašta. Govorili su mi da pazim da mi čuvari ne bace kapu izvan logora. Ako biste otišli po kapu napustili ste logor i čuvar bi vas ubio. Kao nagradu, on bi dobio nekoliko dana dopusta.“ Braun priznaje da nije vidio takve likvidacije, ali nema razloga ne vjerovati onima koji su mu svjedočili o svireposti zatvorskih stražara.

Obitelj je iz zatvora u Savskoj cesti, ondje gdje se danas nalazi Učiteljska akademija, početkom svibnja 1943. godine prebačena vlakom u zloglasni Auschwitz. Boris je u najkrvavijem nacističkom logoru proslavio i 23. rođendan. Roditelje je posljednji put vidio na željezničkoj stanici u Auschwitzu. „Za oca sam sigurno znao da je završio u plinskoj komori. Stajali smo na željezničkoj stanici gdje su nas razdvojili. Otac je išao sa starijima u plinsku komoru, ja sam išao u logor. Za majku ne znam, ali mislim da je i ona završila u logoru.“

Rad ga je spasio

Uspio je preživjeti radeći kao električar. Logoraši koje nisu mogli poslužiti za rad nisu bili te sreće. Prisjeća se kako je jednom prilikom trebalo popraviti lift u krematoriju: „Nisam ništa radio, drugi su radili. Švrljao sam okolo i gledao. Krematorij nije bio u pogonu, ali sam vidio dio za svlačenje, tuševe gdje bi potrpali ljude i peći za spaljivanje. Usmrćivanje se događalo u podrumu. Lift koji bi leševi digao u prizemlje, gdje su se nalazile peći za spaljivanje, pokvario se i trebalo ga je popraviti.“

Za one koji su pokušali pobjeći iz logorskog pakla nije bilo milosti. Jednom prilikom nekolicini zatvorenika nije pošlo za rukom prokopati tunel u pjeskovitom tlu između dvije strane logorske ograde. Uhvaćeni su i pogubljeni. Braun se prisjeća da su logoraši tom prilikom smogli snage pokazati neposluh logorskim gospodarima života i smrti. „Od njih 30-ak vratilo se pet koje su objesili pred nama. Napravili su vješala, došla je SS-ovska vrhuška, a nas zarobljenike su postrojili. Morali smo skinuti kape. Nakon što je presuda pročitana zapovijedili su nam da stavimo kape, ali svi smo imali skinute kape dok su ih vješali.“

Iz logora u logor

Iz logora Auschwitz, točnije Birkenau Boris je prebačen u Javožno. „Bio je mrak, počela je evakuacija na minus 17. Onaj tko nije mogao dalje dobio je kuglu u glavu.“ Nakon logora Javožno slijedio je Blehamer. Pred kraj rata dok se nacistički režim nalazio na izdisaju u logoru se nešto lakše živjelo. „Jedan od nas je provalio u magazin i donio vreću graha. Sad si možete zamislit, mi koji nismo tri godine vidjeli graha, odjednom grah pred nama, jelo najmilije kod kuće. Bacili smo se na taj grah i skuhali ga u kanti i lavoru. Avioni su gore letjeli i bombardirali. Naklopali smo se graha i otišli spavati.“

Poraz takozvanog Trećeg Reicha, Boris je dočekao u logoru Buchenwald koji je oslobođen je 11. svibnja 1945. godine.

Znanjem treba pobijediti mržnju

Boris Braun je otac dva sina, Davida i Maria, te djed dva unuka i jedne unuke. Reći će kako se jedino znanjem i podučavanjem o Holokaustu može pobijediti mržnja koja je sredinom prošlog stoljeća odnijela 6 milijuna Židova.

Autor: Goran Prokopec

Odg.ured: Željka Telišman