Presuda Gotovini i Markaču je "gnjusna, nepravedna i opasna"

U izdanju lista Frankfurter Allgemeine Zeitung od 19.5. je u rubrici "Tuđa pera" objavljen komentar kršćanskodemokratskog zastupnika u njemačkom Bundestagu i dopredsjednika Njemačko-Hrvatske parlamentarne skupine, Klaus-Peter Willscha, gdje je već naslov provokativan: Mrtvačka sinoda u Haagu (Die Leichensynode von Den Haag). Autor na početku podsjeća na bizaran događaj iz crkvene povijesti kada je 897. tadašnji papa Stjepan VI. upriličio sudski proces - protiv svog pokojnog prethodnika na prijestolju sv. Petra, Formozusa kako bi ojačao vlastiti legitimitet. Mrtav papa je doista izvučen iz groba, navučena mu je papinska odora - i stavljen je pred sud gdje se od početka znalo, kakva će biti presuda: kriv je.

Willsch piše kako se praktično ista stvar dogodila i na Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Haagu 15. travnja 2011. Tog dana je taj sud proglasio krivim pokojnog hrvatskog predsjednika Tuđmana da je planirao i proveo protjerivanje pobunjenih Srba prilikom ponovnog preuzimanja područja u Hrvatskoj koja su bila pod srpskom okupacijom. Utoliko je sud, misli komentator, mrtvog Tuđmana stavio u istu razinu sa drugim mrtvacom, Slobodanom Miloševićem i nastavlja:

"Ova presuda je gnjusna, nepravedna i opasna. Gnjusna, jer sud time naknadno pruža moralnu nadgradnju 'prijateljima' Hrvatske koji su u najboljem slučaju provodili politiku ekvidistance između agresora i žrtve. Obzirom da Haagu, za razliku od rimske kurije 9. stoljeća, nije dozvoljeno suditi mrtvacima, poslao je hrvatske vojne zapovjednike Antu Gotovinu i Mladena Markača na 24, odnosno na 18 godina u zatvor. Oboje su osuđeni kao izvršitelji navodnog ratnog zločina koji se u ovoj presudi pripisuje preminulom hrvatskom predsjedniku. Tako i mladoj hrvatskoj državi pripada uloga nasljednog krivca."

Ova presuda je nepravedna, piše u svom komentaru Klaus-Peter Willsch, jer se "za opravdanje krive teze sa neodrživim indicijama povrh toga osuđuju upravo oni, koji su najmanje pridonijeli doista počinjenim zločinima." Gost-komentator u listu FAZ ovdje njemačke čitatelje podsjeća na događaje 1995. i okolnosti 'Oluje' koja nije samo donijela oslobađanje hrvatskih područja, nego i okončala srbijansku agresiju u Bosni i Hercegovini i prisilila ih na mirovni sporazum u Daytonu. Vojnu zaslugu za taj čin, podsjeća komentator, pripada hrvatskom generalu Gotovini.

Isto tako, komentator podsjeća i da je za vrijeme Oluje većina Srba bježala od hrvatskih jedinica, baš i kako se ne može osporiti da su nad Srbima počinjeni zločini. Hrvati koji su se vraćali su se osvećivali na Srbima koji su ostali - većinom starcima koji nisu imali snage za bijeg. Willsch podsjeća da se broj ubijenih procjenjuje na između 200 i 700, a izražava i žaljenje što je hrvatsko pravosuđe procesuiralo tek dio tih slučajeva i nije sve krivce navelo da odgovaraju za zlodjela.

Ali onda se komentator opet osvrće na sud u Haagu i prigovara mu što, usprkos njegovoj zadaći, "nije imao velikog interesa za konkretne zločine - možda jer njihovi razmjeri i raširenost nisu pristajali kao dokaz u radnu tezu planiranog zločina velikih razmjera hrvatskog čelništva.

Zato se potražila kratica u povijesne knjige: bijeg Srba nije bio bijeg, nego planirano, i taktikom hrvatske vojske provedeno protjerivanje. Kako bi se ta insinuirana zločinačka nakana učinila prihvatljivom, sud je konstruirao priču o Tuđmanovoj želji za homogenom nacionalnom državom, o jednoj rečenici koja je odala njegovu nakanu i koju je izrekao prije operacije i o otežavanju srbijanskih povratnika u godinama nakon vojne operacije. To se povezuje sa konkretnim djelovanjima, kao sa 'nezakonitom' uporabom topništva (što bi trebalo biti nešto slabiji oblik od 'pretjeranog'; ukupno je u topničkim napadima poginuo jedan civil), i držanjem otvorenih koridora za Srbe koji su bježali (mjera koja je sigurno spasila mnoge živote). Sve u svemu: nužne i primjerene mjere u ratu se uzimaju kao dokaz za, u osnovi, nedokazive namjere."

Njemački zastupnik čiji komentar objavljuje Frankfurter Allgemeine Zeitung, još jednom podsjeća da je Tuđman mrtav i da se ocjena o njegovoj ulozi u ratovima koji su utemeljeni Miloševićevom agresijom, treba ostaviti povjesničarima. Ali onda obrazlaže i svoje mišljenje, zašto je Haaška presuda protiv Gotovine i Markača opasna: jer su svi vojnici, koji u borbi donose odluke "izloženi samovoljnom, političkom i nekontroliranom pravosudnom sustavu" i komentator tu onda podsjeća kako Sjedinjene Američke Države onda možda imaju pravo svoje vojnike izuzeti od nadležnosti tog suda. Isto tako misli kako bi i njemačko ministarstvo obrane trebalo pratiti žalbeni postupak Gotovine - i iz toga izvući vlastiti zaključak u zadaćama gdje je su i njemački vojnici.

Klaus-Peter Willisch na kraju svog komentara u FAZ-u podsjeća kako Međunarodni sud za zločine na području bivše Jugoslavije obrađuje svoje posljednje slučajeve, ali kako je taj sud "u osnovi, iznevjerio očekivanja koja su u njega postavljena. Da je Slobodan Milošević bio optužen, ali ne i osuđen jer je umro prije toga - to se sudu ne može prigovoriti, ali mu se može prigovoriti da se istom mjerom mjeri legitimna borba protiv vanjskog agresora s planiranim i s velikom okrutnošću provedenim napadačkim ratom", zaključuje zastupnik Bundestaga Klaus-Peter Willsch u svom komentaru kojeg je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Prijevod: A. Šubić

Odg.ured: Željka Telišman