Predsjednik kao narodni prijatelj

Skupina od 128 filipinskih gastarbajtera vraćena je 31. kolovoza u svoju domovinu jer je njihov saudijski poslodavac bankrotirao. U Saudijskoj Arabiji je kriza nastupila zbog pada cijene sirove nafte, što prema procjenama pogađa 12.000 filipinskih radnika. Tu skupinu radnika je na zračnoj luci dočekao predsjednik Filipina Rodrigo Duterte, obećao im je pomoć i izrazio spremnost da osobno odleti za Saudijsku Arabiju po Filipince koji su ostali bez posla, ali nisu u stanju platiti zrakoplovnu kartu za povratak kući. „Mislim da birači imaju dojam da je Duterte vjerodostojan i iskren, i ugodno su iznenađeni njegovim načinom“, kaže novinarka Pia Ranada Robles, koja je izbliza pratila Duterteovu predizbornu kampanju. „Duterte je govorio jezikom običnih ljudi – psovao je, zbijao šale, udvarao se ženama. Sve to je izgledalo spontano. Bio je čovjek kao ti i ja, nije sličilo na predizbornu taktiku“, kaže Robles.

Duterte je osvojio 16 milijuna glasova, a njegov suparnik na predsjedničkim izborima koji je bio na čelu tada vladajuće Liberalne stranke, uspio je osvojiti samo deset milijuna glasova. Duterte ima imidž lidera čvrste ruke i mekog srca. Obećao je promjene, a to se sviđa i bogatim i siromašnim Filipincima. „Za imućnije slojeve su privlačna njegova obećanja da će uvesti red u kaotičnu svakodnevicu gradova. Siromašne privlači njegova empatija, njegova obećanja da će se brinuti o njima i boriti za njih“, objašnjava filipinska novinarka. Smatra se da oko četvrtine Filipinaca živi u siromaštvu. Usprkos impresivnom gospodarskom rastu na Filipinima, zabilježenom u posljednjih nekoliko godina, zemlju još uvijek svakodnevno napušta po 4.000 ljudi.

Prekomorski radnici

Trbuhom za kruhom otišlo je skoro deset milijuna Filipinaca. Najviše ih je na Srednjem istoku. Na Filipinima ih zovu OFW (overseas Filipino worker). Često su zaposleni u slabo plaćenim uslužnim djelatnostima, pod lošim uvjetima. Česti su medijski izvještaji o izrabljivanju, zlostavljanju i dugogodišnjoj izolaciji, daleko od obitelji. Međutim, Filipinci i dalje odlaze u potrazi za poslom, jer 400 dolara mjesečno, koliko u Saudijskoj Arabiji zarađuje kućna pomoćnica, kod kuće ne nudi nitko.

Gastarbajteri su neka vrsta modernih filipinskih junaka: ističe se njihova požrtvovanost, a ni ekonomski doprinos nije malen – on iznosi osam posto ukupnog filipinskog BDP-a. Gastarbajteri godišnje doznače u zemlju oko 25 milijardi američkih dolara.

Mnogi od tih ljudi imali su dojam da ih je filipinska vlada u teškim vremenima ostavila na cjedilu. Njihova organizacija „Migrante International“ još 2004. je informirala vladu o teškim uvjetima života i rada svojih članova. Predsjednik organizacije Garry Martinez kaže: „Prethodna vlada je na informacije o krizi u kojoj su se našli naši radnici reagirala odugovlačenjem. Duterte je potpuno drukčiji. Odmah je sazvao ministarsku sjednicu, poslao delegaciju na visokoj razini u Saudijsku Arabiju, procjenjujući situaciju kao humanitarnu krizu.“

Solidarnost sa žrtvama

Duterteov angažman u ovom slučaju samo je primjer po kojem se vidi na koji način on stječe povjerenje građana. Uoči summita ASEAN-a u Laosu, na kojem je Duterte uputio žestoke riječi američkom predsjedniku Baracku Obami, u rodnom gradu filipinskog predsjednika je u bombaškom napadu stradalo 14 osoba. U roku od nekoliko sati pojavile su se snimke na kojima Duterte tješi obitelji žrtava i čak jednu ubijenu osobu ljubi u obraz. Patti Malay, koja radi kao menadžerica u reklamnoj branši, bila je dirnuta tim snimkama, ali njezina procjena Dutertea nije tako jednoznačna: „Nitko ne sumnja da njegovo srce kuca za narod. Ali njegova politika, usprkos tome, nije uvjerljiva.“

Nepovjerenje prema institucijama

Malay smatra da Duterteova politika impulzivnih odluka i iste takve provedbe neće osigurati nužne reforme. Stručnjaci organizacije Human Rights Watch (HRW) su, na primjer, filipinsko pravosuđe označili kao „razoreno“. „Kada ljudi vide da mogu kupiti osobnu zaštitu od policije ili da se može kupiti izuzimanje od sudskog progona, onda je sve jači dojam da su vlada i pravosuđe dio problema, a ne rješenja“, kaže za New York Times Phelim Kine, šef azijskog odjela HRW-a.

Za sada se u zemlji ne čuje kritika ubojstava u ratu protiv dilera droge, pa ni vlada ne vidi razlog da promijeni svoju „strategiju“. Šef policije Ronald dela Rosas ovako odgovara na pitanje DW-a, kada će prestati ta ubojstva: „Onda kada Filipini budu očišćeni od droge i kada se svi ovisnici odviknu.“