Prave riječi na pravom mjestu

U vremenima neprotumačenih ratova usred Europe podsjetiti na početak Drugog svjetskog rata od prije 75 godina neizbježna je i škakljiva zadaća. Osobito onda kada je glavni govornik u satu sjećanja u njemačkom parlamentu, Bundestagu, jedan Poljak. Predsjednik države Bronislaw Komorowski ovu je zadaću izveo vrhunski. On je ushićeno odao priznanje njemačko-poljskom pomirenju nakon 1945. godine, govorio je o "zajednici koja je bila sudbina" i " "zajednici odgovornosti". Iz povijesnih razloga to su bile sasvim odgovarajuće riječi, ali i u svjetlu ruske agresije prema Ukrajini i pripojenja Krima.

Kritičari će (opravdano) prigovoriti da je poljski predsjednik morao povodom komemoracije podsjetiti i na milijune sovjetskih žrtava ratnog požara kojeg je "zapalio" Hitler. Ali taj propust ni u kom slučaju ne umanjuje ukupno dojam govora koji se uz sve nužne doticaje prošlosti prije svega vrtio oko današnje prijetnje miru u Europi.

Obiteljska povijest kao zrcalo europske tragedije

Komorowski nije mogao, a niti je htio svima ugoditi. Kao vrhovni predstavnik zemlje koja je u svojoj povijesti u više navrata bila podijeljena među ratnim provokatorima on se odlučio za - strastveni pledoaje slobodi. Bila je to dobra odluka obzirom na sve aktualne krize i ratove (Ukrajina, Sirija, Irak). Na sve njih se mora gledati kao na posljedicu manjkave spremnost da se uči iz povijesti i manjkave slobode. Kad god desni i lijevi ideolozi pod znak pitanja stavljaju dostignuća prosvjetiteljstva, Komorowski je iznimno senzibiliziran i zbog vlastite obiteljske povijesti. Njegova vjerodostojnost a time i vjerodostojnost njegovog berlinskog govora počiva na njegovoj poljsko-litvanskoj obiteljskoj povijesti.

Članovi njegove obitelji u prošlosti su se više puta našli između političkih fronti, bila im je oduzeta imovina, prisilno su bili preseljeni ili čak ubijeni. Nekad su počinitelji bili Hitlerove sluge, a nekad Staljinove. Komorowski je i osobno (i u više navrata) boravkom u zatvoru platio cijenu borbe za slobodu i ljudsko dostojanstvo u komunističkoj Poljskoj. On je s velikom moralnom reputacijom u njemačkom Bundestagu govorio kao "živući svjedok vremena" (tako je sam sebe nazvao) o ratu i miru. Pritom je citirao jedan drugi moralni autoritet, bivšeg njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera: "Tko zatvori oči pred prošlošću, bit će slijep za opasnosti sadašnjosti."

Vjera u NATO

A koliko je Komorowski zabrinut po pitanju prijetnji miru i slobodi nije bilo dvojbi. Dobro da je u tom smislu apelirao na svijest o odgovornosti većih europskih država. Prečesto su u prošlosti Njemačka, Francuska ili Velika Britanija gledajući na vlastite probleme izgubile iz vida sveukupnu sliku. A to Komorowskom i jednoj zemlji koja ima povijest poput Poljske mora biti problem.

Prije pozadine ruske ekspanzionističke politike, predsjednik države je 75 godina nakon početka Drugog svjetskog rata odao priznanje sjevernoatlantskom savezu kao jamcu sigurnosti njegove domovine i čitave Europe. Dakako da je bilo lijepo i primjereno na taj dan u Berlinu pokraj NATO-a naglasiti i značaj Ujedinjenih naroda za vrijeme nakon 1945. godine. Ali upravo iz poljskog kuta gledanja NATO se sa svim svojim vrlinama i slabostima iskazao od pada željezne zavjese 1989. godine kao odlučujući jamac sigurnosti.

Trenutno samo san: Berlin-Varšava-Moskva

A da bi se govor Komorowskog u Berlinu ispravno razumio mora se, na žalost, sumnjati. Tu su bile i ostale misli poljskog predsjednika na ponudu Kremlju za razgovor. Tako je Komorowski hvalio europski proces ujedinjenja kao "sposobnost na kompromis". Naravno poštujući postojeće nacionalne granice.

Komorowski je za svoju viziju miroljubive Europe uz ubrajanje Rusije izabrao jednu lijepu sliku. On zamišlja "autoput slobode". On takav put između Berlina i Varšave prikazuje sasvim realnim. Priča o prometu na relaciji Berlin-Varšava- Moskva je jedna vizija o kojoj sanja Komorowski. Ali on je vrlo odlučan da zaštiti postojeću osovinu između poljskog i njemačkog glavnog grada. I time je u Berlinu govorio obraćajući se svojim domaćinima, iz srca.