Pošto hektar Hrvatske?

Proteklog vikenda završen je službeni proces javne rasprave o nacrtu prijedloga novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu, što je prošlog mjeseca izazvao burne reakcije pojedinih zainteresiranih strana. Zakon je hrvatski ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina dosta ambiciozno predstavio kao temelj buduće zemljišne reforme, mada je čitav niz primjedbi upućen zbog prevelikog prostora koji taj prilično uopćeni spis ostavlja za naknadno uređenje po ministarskom nahođenju.

Što se tiče javne rasprave, još nije moguće znati kakve su točno sve zamjerke adresirane povjerenstvu za izradu prijedloga, a koje bi svoj rad početkom idućeg mjeseca uputilo u nastavak procedure, točnije – kroz Vladu u Sabor. Jedna zanimljiva opaska iz medija pritom ipak dobro ocrtava nametnutu relaciju. U zemlji gdje svega oko pet postotaka onih koji žive od poljoprivrede, ima završenu srednju školu ili nešto više od toga, raspravu se nije smjelo povesti isključivo na internetskim stranicama Ministarstva poljoprivrede.

Gladne godine hrvatskog agrara

U očekivanju legislativnog epiloga, dakle, osmotriti nam je postojeću osnovu vladine agrarne strategije u prvotnom nacrtu. Njime se predviđa sređivanje zakupničkih odnosa kad je posrijedi privatno korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta, ali možda i privatnog, ako se ne obrađuje. Jer, već preko dva desetljeća – od osamostaljenja Hrvatske - praksa u tome sektoru odvija se bez ikakvih čvršćih pravila, te je bazirana na lokalnim okolnostima i neodređenim rokovima.

Jakovina je namjerio u 50-godišnji zakup izdati oko milijun hektara neiskorištenog državnog poljoprivrednog zemljišta, što je samo po sebi hvalevrijedan iskorak. Hrvatski je agrar kroz rečenih 20 godina s 3,2 milijuna obrađivanih hektara spao na 1,2 – zbog toga se uvozi više od pola u Hrvatskoj konzumirane hrane, a pokrivenost uvoza izvozom doseže oko 60 posto. Loša statistika iz godine u godinu postaje gora, a ovogodišnja drastična suša samo dodatno naglašava trajnu krizu.

Profiteri i korupcija

Viđeni nacrt prijedloga, međutim, po gotovo svim angažiranim komentatorima – ubrajajući predstavnike seljaka – smjera na  pogodovanje većim privatnim subjektima poput trgovačkih društava, a nauštrb obiteljskim gazdinstvima i javnim znanstvenim i obrazovnim te razvojnim institucijama. Kriteriji dodjeljivanja zemlje ostali su nedorečeni, dok se prihod od zakupa oduzima županijama kao dosadašnjem 25-postotnom korisniku tih sredstava, te se dijeli između države i općina.

"Uza sve, nije određen maksimalni iznos hektara u zakupu", rekao nam je predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) Mato Brlošić, "što otvara mogućnost daljnje manipulacije za račun velikih 'igrača'. U nacrtu zakona za poželjne kriterije navodi se i broj zaposlenih, a jasno je kome to ide na ruku. Nadalje, svi oni koji su dosad koristili zemlju mimo natječaja, a plaćajući zakup pod ugovorom s općinama, ne smiju se s novom regulacijom jednako tretirati kao 'nezakoniti korisnici'. Jer, drugo su profiteri, drugo je korupcija".

Smanjiti prostor ministarske arbitrarnosti

Dosadašnji korisnici moraju imati prednost, napominje Brlošić, ali je nužno među njima odrediti razliku. Kao i odvojiti prava za mala seoska gospodarstva, po važećoj strategiji razvoja Hrvatske. Prema njegovu sudu, vodeći kriterij u dodjeli zemljišta u zakup ne smije biti površni obrazac u prijavi, koji se u prijedlogu zove Gospodarski program, budući da mu je vrednovanje ostavljeno posve nerazjašnjenim, te će zacijelo biti podložno ministarskoj arbitrarnosti.

Tenzija na potezu veliki-mali postoji odranije, i dolazila je do izražaja u više konkretnih situacija. U novije doba, primjerice, domaći proizvođači mlijeka doživjeli su posvemašnji tržišni debakl u ogledu s globaliziranim korporacijama, što nije prošlo bez nemira. Jedan podatak dobro odražava važeće prilike: pet posto najvećih proizvođača obrađuje 50 postotaka ukupne površine, a 40 posto državnih poticaja otječe tek jednom postotku korisnika. Potonji se primat odnosi na Ivicu Todorića i njegovo trgovačko poduzeće Agrokor.

Zaokret prema feudalizmu

Spomenuti nesrazmjer ističe i neovisni poljoprivredni konzultant i analitičar Darko Znaor, koji veoma kritički gleda na prijedlog Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a gornje postotke vidi kao zaokret prema feudalizmu. On smatra da se zemljište – najvrjedniji resurs – u zakonskom prijedlogu tretira kao roba, pri čemu Hrvatskoj izmiče ukupna važnost toga prirodnog blaga. Pritom je više nego indikativna činjenica da vlada uopće ne zna točno kojim i kolikim površinama raspolaže, jer su zemljišne knjige još uvelike nesređene.

"Ambiciozniji zakon bi revidirao postojeće ugovore o zakupu i koncesiji, pa i prodaji. U mnogo slučajeva nisu poštivane ugovorne obaveze, što se ne uzima u obzir. S druge strane, država preko buduće Agencije želi centralizirati sustav kupoprodaje i zakupa, mada to tijelo u predloženom obliku i kapacitetu neće imati nužno znanje ni iskustvo. Bojim se da će tu opet, uz loše državno gospodarenje resursima, profitirati stranački pajdaši i rođaci", rekao je Znaor za DW.

Tranzicija uništila seljaka

Malverzacije i pogodovanja oko državnog zemljišta, osobito na razini pojedinih županija, već su obilježila minulu dvodecenijsku praksu. Darko Znaor nam je objasnio da je sve rečeno ponajviše štetilo baš malim seoskim proizvođačima, koji su ipak – među svim bivšim socijalističkim zemljama Europe – u većem broju opstali jedino u nekadašnjoj Jugoslaviji, pa tako i Hrvatskoj, te u Poljskoj. Ali, tranzicija je fatalno ugrozila egzistenciju najvećeg dijela te populacije.

Govoreći o centralizaciji, pak, treba ovdje podsjetiti i na protest udruženih hrvatskih župana koji ne žele ostati bez navedenih 25 posto prihoda; u Županiji osječko-baranjskoj, taj iznos prelazi 12 milijuna kuna. Župani tvrde kako će im to unazaditi ionako mukotrpan razvoj, jer su sredstva usmjeravana u lokalne poljoprivredne projekte. Sve u svemu, prigovora je skupljeno više nego dosta, ali nitko se ne usuđuje predvidjeti što će zakonodavac na koncu i uvažiti.