Povratak ugljenu?

Međunarodna agencija za energente (IEA) je ovog tjedna objavila studiju po kojoj potrošnja ugljena na svijetu opet neumorno raste. Zaključak je da, ako velike zemlje u razvoju poput Indije i Kine vrlo brzo i vrlo temeljito ne promjene svoju energetsku politiku, ugljen bi već za deset godina opet mogao postati najvažniji energent našeg planeta.

Mada je to gotovo rijetkost u izvješćima o energentima, ovaj put su Sjedinjene Američke Države gotovo pohvaljene kao iznimka. Tamo se sve više koristi prirodni plin koji se specijalnim metodama izvlači iz naslaga škriljevca pod zemljom, tako da zbog jeftinog plina pada i potrošnja ugljena. Zaštitnici okoliša, doduše, nisu baš uvjereni da je ta metoda eksploatacije zemnog plina bezopasna po okoliš, ali su upravo zaprepašteni statistikama o potrošnji energenata u svijetu.

Opet se neće isplatiti prati prozore?

Jer ugljen je na uvjerljivo prvom mjestu po emisiji ugljičnog dioksida obzirom na njegovu energetsku učinkovitost, a i ovaj napor da se smanji CO2 na svijetu je uvelike i posljedica industrijske revolucije devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća. Povrh toga, na zapadu smo već zaboravili prljave gradove i čitav niz drugih plinova - osobito na bazi sumpora koji su prije zagađivali okoliš (sjetimo se "kiselih kiša") dok je ugljen bio glavni energent.

Ali IEA upozorava kako zemlje u razvoju i osobito nove industrijske velesile, zapravo još nisu dospjele do vrhunca svog razvoja i da im trebaju energenti. Sve ostalo je najjednostavnija računica: nafta je skupa, s plinom se podjednako ovisi o uvozu, a ugljena još uvijek ima - i jeftiniji je od svih drugih energenata.

U studiji objavljenoj ovog utorka (18.12.) IEA je utvrdila kako potrošnja ugljena raste stopom od pola milijuna tona godišnje. Tu nije samo riječ o još koliko-toliko energetski izdašnom kamenom ugljenu, nego raste i potrošnja manje vrijednog lignita - i tu upravo Njemačka zauzima žalosno prvo mjesto po njegovoj potrošnji.

Instrument zaštite klime - ne funkcionira

Za Karstena Smida iz organizacije Greenpeace razlog ovakvog pogoršanja energetske slike našeg planeta nije samo činjenica da je ugljen jeftin, nego da je jeftina i "cijena" emisije ugljičnog dioksida kako je dogovorena na konferenciji u Kyotu - i kako se pokazalo na konferenciji u Dohi, prava trgovina još nije zaživjela. Doista, isprva je bila oko 30 eura po toni emitiranog ugljičnog dioksida, a nakon svih ovih kriza i zbog nesuglasja u svijetu o ciljevima zaštite klime je danas još jedva šest do sedam eura po toni. Djelatnika Greenpeacea onda ne čudi da si "energetska industrija može priuštiti ložiti prljavi ugljen u ovim količinama".

I direktorica Međunarodne agencije za energiju Maria van der Hoeven ukazuje kako su za ovakvu renesansu ugljena prije svega zaslužne zemlje u razvoju i osobito Kina sa svojom industrijom gladnom energije: "Kina je ugljen, a ugljen znači Kinu." Ali aktivist Greenpeacea Smid se nada kako bitka za ekološku energiju još nije izgubljena i kako se i u Kini pušta u pogon po jedna vjetroelektrana - svaka dva sata! Povrh toga je tu i sunčeva energija koja se još uvijek nedovoljno koristi, tako da je Smid i usprkos tim lošim vijestima, još uvijek - optimističan.

Direktorica Međunarodne agencije za energiju smatra kako prognoza o povratku ugljena još ipak može ostati samo prognoza. No ona dodaje i kako se osim obnovljivih izvora energije "ne treba zaboraviti atomsku energiju" - makar ona mora prihvatiti odluke pojedinih zemalja o korištenju te vrste energije. Ali na tržištu i tu postoji tek jedno pravilo: ako postoji potražnja, treba se osigurati ponuda - a Fukušimu i Černobil bi se moglo i zaboraviti.