Povijest novina duga četiri stoljeća

Kako bi se obilježio taj značajan događaj, Gutenbergov je muzej u Mainzu priredio posebnu izložbu na kojoj podsjeća na taj dragulj medijske povijesti. Ujedno se dokumentiraju četiri stoljeća povijesti u kojoj je tisak preživio brojne političke i ekonomske krize, a na kraju je čak odolio i najezdi novih tehnologija informiranja.

Kada je izdavač i vlasnik tiskare Johan Carolus 1605. od Gradskoga vijeća u Strassbourgu zatražio dozvolu da smije službeno štampati svoje izvještaje o svim osobitim i pažnje vrijednim zbivanjima, jedva da je mogao i zamisliti da će ući u povijest kao utemeljitelj novinstva. Carolusu je smo bilo krivo što je svoje vijesti uvijek morao pisati rukom na starom papiru, a najnovije vijesti dobijao je od putnika prolaznika. Gdjegod su se pojavljivali ti «reporteri», nastajale su i novine, priča Gabriele Toepser-Ziegert iz dortmundskog Instituta za istraživanje novinstva: «Novine su se razvijale tamo gdje su se kretali trgovački putovi: trgovci koji su se kretali zemljom prikupljali su vijesti, ispisane rukom, umnožavali su ih i zatim širili dalje. Pojavom tiskarskih strojeva za knjige i tiskarstva općenito postalo je moguće tiskati i novine.»

U prvim novinama tematski je bilo riječi prvenstveno o zbivanjima iz inozemstva: o prepadima gusara na Sredozemlju, donosile su se novosti o Papi pa čak i informacije o dalekozoru koji je izumio Galileo Galilei. Razlog tomu je s jedne strane bio taj što su novine čitali uglavnom trgovci-prolaznici, koje su te informacije posebno zanimale, a s druge strane cenzura je zabranjivala kritičko izvještavanje o domaćim temama i okolnostima. Ali ta cenzura nije mogla zadržati pobjednički pohod novina. Već 1650. u Leipzigu su se pojavile prve novine u Njemačkoj koje su izlazile svakoga dana, a 1705. objavljen je prvi broj najstarijih njemačkih novina, koje izlaze i do danas: «Hildesheimer Allgemeine Zeitung».

«Crno na bijelo» – novine kao dokaz istinitosti

Međutim, tek s tehničkim inovacijama u tiskarstvu koje su uslijedile u 19. stoljeću novine su postale masovni medij, ističe Gabriele Toepser-Ziegert: «Novinski se papir prije toga još uvijek izrađivao ručno i praktično je sve bilo ručni rad. Kasnije je došlo do industrijalizacije. Mogle su se primijeniti velike papirne role, što je ubrzalo proizvodnju i mogle su se tiskati velike količine primjeraka. S tim strojevima je stvarno došlo do tehničke revolucije.»

Za razliku od njihovih početaka, novine su postale dostupne svakome, a postale su zanimljive i privredi. U drugoj polovici 19. stoljeća uz politički stranački tisak pojavio se nestranački «General-Anzeiger», koji je uspio pridobiti velik broj mušterija za oglase, što je još više povećalo čitateljski krug. Početkom prošloga stoljeća u Njemačkoj je bilo više od tri tisuće različitih novina, što je bio vrhunac ovog medija.

Nakon sloma nacističke vladavine, za vrijeme koje uopće nije bilo slobodnoga tiska, prvo su okupacijske sile određivale koje se novine smiju objavljivati. Osobito su se Amerikanci trudili oko novog novinarskog stila kojemu je glavna odlika bila da se «vijest» strogo dijeli od «mišljenja». To nastojanje da se postigne objektivnost, prema mišljenju Gabriele Toepser-Ziegert, razlog je što Nijemci novine i danas još smatraju vrlo vjerodostojnim medijem: «Postoji poznata uzrečica: crno na bijelo. Ako imam nešto crno na bijelo, onda je to dovoljan dokaz da je to istina.»

Unatoč dobrom glasu koji ih prati novine danas imaju probleme: drastično je smanjen broj reklama i oglasa, pada broj pretplatnika. Konkurencija je postala veća: prvo je došao radio, zatim televizija, a na kraju internet. Kod mladih su danas posljednja dva medija glavni izvor informiranja. Zbog toga brojne novine i časopisi pokušavaju prodrijeti i u te medije – bilo kao on-line izdanje ili kao televizijski magazini. «Hildersheimer Allgemeine» koji, kako smo rekli, među tiskom ima najdužu tradiciju u Njemačkoj, u međuvremenu svoje stranice pretplatnicima otvara nakon što kliknu mišem u internet.