Svjedočenja Bošnjaka o logorima u Srbiji

Krušev do i susjedna Luka najudaljenija su sela od Srebrenice i nalaze se u srcu novog Nacionalnog parka Sušica, u kanjonu rijeke Drine, na padini planine čiji vrhovi dosežu 1.400 metara nadmorske visine. S druge strane planine, nešto niže i južnije u pitomijoj dolini je Žepa. Mještani ovih sela odvajkada su vezani rodbinski, ali i sudbinski.

Fehim Habibović ili Hadžija, kako ga svi zovu, starčić je svijetlog lica s kojeg rijetko silazi osmijeh, s lijepom riječi za svakoga, čovjek vjere, ugledan i poštovan od svih koji ga znaju, a njih nije malo. Zna svašta raditi i „sve mu basta ili ide za rukom" kako kaže narod, bilo da od drveta pravi seoske alatke vile, grablje ili stoliće i stolice, da vrca med ili peče pitu ispod sača, bilo da susjedu običnim kliještima vadi bolesni zub, jer liječnika, ljekarne ili prodavaonice i drugih pogodnosti civilizacije nema na 50 kilometra od sela Krušev do.

Reklo bi se da je tom čovjeku u životu uvijek sve bilo „med i mlijeko". Samo tračak sjete u očima govori da nije tako, a to će se potvrditi i u njegovoj priči koju za DW prvi puta kazuje javno.

Pad Srebrenice i Žepe

„Bilo je to ljeto 1995. godine. Srebrenica je pala, padala je i Žepa", počinje priču Hadžija i nastavlja: „Iskupili smo se u Žepi radi dogovora što i kako da se radi. Bilo nas je tu možda i tisuću, što vojnika, što civila. Imali smo tri mogućnosti, krenuti u proboj pa što bude, a već smo čuli što se desilo sa Srebrenicom i Srebreničanima, pošto se nekolicina vratila i bila tu s nama. Drugo je bilo predati se, što nikako nismo htjeli i treće, pokušati preko Drine preći u Srbiju, nadajući se da ćemo tamo imati više šansi da preživimo. Jer Srbija službeno nije bila u ratu. Veliki dio nas, ispostavit će se kasnije da nas je bilo oko 800, odlučilo se za tu treću soluciju. Ja sam imao maloljetnog sina i krenuo sam da se njemu nađem pri ruci. Bio je s nama i moj brat, kao i još nekoliko njih iz familije", priča Hadžija svoju priču.

Na obali Drine od dasaka su napravili dva splava na koje je do druge obale moglo stati po pet ljudi. Trajalo je to nekoliko dana. Po prelasku, graničari Vojske Jugoslavije su ih hapsili i u grupama provodili do školskog igrališta u selu Jagoštica, gdje su ih popisivali. Zarobljeni Bošnjaci su pod ceradom u vojnim kamionima prevoženi u Šljivovicu i Mitrovo. Zbog pretrpanih kamiona i vrućine jedan mladić se ugušio u kamionu. Po dvadeset i više ljudi trpano je u sobe nekadašnjih radničkih baraka. Na pitanje kakav su tretman imali Fehim Habibović priča:

"Nas 800 ima isto toliko priča. Prvo, bili smo gladni. Za trideset pet dana ja sam smršavio trideset kilograma. Dnevno smo dobivali po komadić kruha i konzervicu sardine na nas četvoricu. Čini mi se da sve što su mogli zla izmisliti to su nam radili. Ja lagati ne mogu. Valja pred Boga. Smrt je jedna, ali ja se ne bih nikad više predao”, kaže ovaj pobožan čovjek i nastavlja: "Prozivali su neke noću, izvodili ih i tukli čim stignu, letvama, kablovima od struje po bosim tabanima. Maltretiranja je bilo na razne načine. Čuo sam za neke da su po izlasku iz logora i odlasku u strane zemlje sami sebi presudili, jer više nisu mogli psihički izdržati to što su preživjeli”, kazuje vidno potresen Fehim.

Po službenim podacima, od posljedica zlostavljanja i nečovječnog postupanja u logorima su preminula četiri logoraša: Ahmo Krlić, Meho Jahić, Šećan Dizdarević i Nazif Krlić.

Nisu svi čuvari bili isti

I među čuvarima je bilo onih koji su u sebi imali makar malo ljudskosti, priča nam Fehim dalje:

"Jedne zimske noći tražio sam da idem u toalet, digneš tri prsta, ponekad se moraš i prekrižiti, to je kao normalno bilo i puste te, kad sam se vraćao dežurni policajac, mislim da se zvao Goran, me pozvao u sobičak s toplom peći i pita me da li bih popio kavu? Iznenadio sam se i ne znam što da odgovorim, bojao sam se batina, jer tako su često provocirali ljude. Odgovorio sam potvrdno pa što bude. Skuhao mi je kavu brzo na užarenoj ploči bubnjare. Dobro se sjećam njegovih riječi dok sam pio taj nenadani dar. Rekao mi je: 'Da ti kažem, i ovo će proći, proći će, bliži se dan kad ćete izići. Nemoj se sekirati, ostat ćete živi, neće vas pobiti, kad nisu dosada.' Volio bih tog čovjeka sresti i vidjeti”, kaže Hadžija.

Posredstvom Crvenog križa i UNHCR-a većina logoraša je deportirana u zemlje koje su ih htjele prihvatiti. U SAD, Australiju, Francusku, Švedsku. Jedan broj ih je ostao u logoru da bi njih 220 bili vraćeni u Bosnu i Hercegovinu.

"Nas 12 je prihvatila Švicarska, sa mnom u toj grupi su bili moj sin i brat, tako smo ostali živi.”

Fehim se odavno vratio iz Švicarske gdje su ostali živjeti njegov brat i sin s obiteljima. On samo preko zime ode kod njih u goste i čim se snijeg počne topiti, vraća se u Krušev do, gdje mu je, kako kaže, najljepše. Nedavno ga je jedan prijatelj iznenadio fotografijom iz logora koja se pojavila na društvenim mrežama. Na toj fotografiji Fehim Habibović sjedi u grupi zarobljenika koje s puškom čuva srpski policajac. Fehim ne zna tko je autor fotografije, niti mu je to znao reći prijatelj koji ga je na njoj prepoznao.

"Volio bih sad otići u Šljivovicu i Mitrovo polje"

Sevdet Atić ili Čupo, kako ga zbog duge kose koju veže u rep, zovu prijatelji, u srpnju 1995. imao je 16 godina. Rođen je u srebreničkom selu Šubin, gdje i danas živi. Kada je Srebrenica pala krenuo je s ostalim Srebreničanima kroz šumu, ka Tuzli. Pukim slučajem je preživio zasjedu na Kameničkom brdu. Bio je ranjen u rame i nogu, te se s nekolicinom ljudi, koji su se zatekli s njim, odlučio vratiti nazad prema Žepi. U potrazi za hranom, jer u selu je vladala velika glad, umalo nije bio zarobljen s dvojicom drugova. Srpski vojnik je pucao iznad njihovih glava i vičući ih pozivao da se predaju, ali ih nije uspio pronaći u grmlju u koje su se sakrili. Sevdet je tada vidio zarobljavanje stotinjak ljudi i poslije nekoliko dana se uspio dokopati Žepe, gdje je s ostalima prešao Drinu. Srbi su pucali na splav na kojem je bio. On ne zna plivati, a ranije je bio još i ranjen. Na drugoj obali je bio zarobljen i odveden u logor Mitrovo polje.

Njegovo sjećanje tako je živo i detaljno da bi se po njemu mogao snimiti dokumentarni film.

"Duga je to i ružna priča. Bili smo gladni, a siti nikad. Jeli smo splačine i ono što ostane poslije naših čuvara. Radili smo fizičke poslove svakodnevno. Sjećam se da smo krčili i uređivali neku šumu i okolicu vodenice na rječici koja je bila u blizini. To smo uredili tako kao da je park. Bilo je svakojakih maltretiranja. Vidio sam svašta i ne želim se toga ni podsjećati mada sam ja relativno dobro prošao zahvaljujući valjda tome što sam bio veoma mlad, sitan i mršav pa me nisu tukli”, priča Sevdet i dalje se prisjeća.

"Volio bih sad otići u Šljivovicu i Mitrovo polje da vidim kako to izgleda. Iz sveg tog užasa i patnji koje smo preživjeli, ostala su mi i lijepa sjećanja na dvojicu čuvara, dvojicu pravih ljudi koje bih volio sresti, pozdraviti se s njima i pokušati im se nekako zahvaliti. Dok sam bio u Mitrovom polju ovaj čijeg imena se ne sjećam, ali ga ne bih rekao i da znam. On mi je noću, kada je bio na straži, jer danju nije smio, krišom donosio ponešto hrane, keksa ili jabuku. Tim se i on izlagao velikoj opasanosti da ga kolege primijete i tko zna što bi onda bilo. Slično mi se dogodilo i kasnije kada su me prebacili u Šljivovicu. Bio je krupan i rekao mi je da se zove Slobodan Obradović. Često mi je krišom davao hranu koju sam ja dijelio s drugima u sobi. Jednom mi je dao i neke novine koje smo čini mi se svih nas 20 u sobi napamet naučili. Volio bih te ljude sresti i zahvaliti im se”, kaže Sevdet Atić.

Atić je u Šljivovici ostao do kraja rata u BiH i s većom grupom logoraša je 10. travnja 1996. godine vraćen u BiH.

U Srebrenicu se Sevdet Atić vratio u svoje do temelja porušeno selo. Vlastitim radom i novcem inicirao je gradnju puta do sela. S bratom ima uglednu građevinsko-prijevozničku firmu, ali teško u Srebrenici dobiva posao, jer, kako kaže, kao i mnogi drugi nije podoban lokalnim moćnicima. Srbin iz Srebrenice Branimir Bibić mu je u slučajnom razgovoru o temi kako je tko preživio rat kazao da je on bio onaj vojnik koji je u selu pucao na njega i druge pozivajući na predaju. Kazao mu je i da su tada zarobili 160 Bošnjaka, ali da ne zna što se s njima dogodilo, jer ih je njegova jedinica, koja je pretresala teren, predala drugoj. Sevdet i Branimir se viđaju i pozdravljaju se kada se sretnu.

Za torture u logorima u Srbiji nitko nije odgovarao

U objavljenim podacima organizacije Fond za humanitarno pravo u Srbiji stoji: U veljači 1996. godine zatvoren je logor u Mitrovom Polju. Logor u Šljivovici je zatvoren u travnju 1996. godine, kada su posljednji zarobljenici pušteni.

Do danas nitko nije odgovarao za torturu, zlostavljanja i smrt muškaraca iz Žepe u logorima u Srbiji. Iako su poznata imena inspektora i stražara u logorima, pred domaćim sudom nije pokrenut nijedan postupak kako bi se utvrdila kaznena odgovornost ovih osoba za postupanje suprotno ratificiranim konvencijama i domaćem pravu.

Dapače, Tužilaštvo za ratne zločine je odbacilo kaznenu prijavu Fonda za humanitarno pravo za zločine počinjene tijekom 1995. i 1996. godine u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Krajem 2014. godine, nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva u Srbiji, Fond za humanitarno pravo je u ime 67 bivših logoraša podnio predstavku Europskom sudu za ljudska prava zbog neprovođenja efikasne istrage o zlostavljanjima u logorima. U listopadu 2016. godine Europski sud je odbacio predstavku iz proceduralnih razloga.

Torturom nad Bošnjacima u logorima u Srbiji nisu se bavili ni Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju niti Međunarodni sud pravde, iako su i jednom i drugom sudu bili predočeni dokazi o ovim zločinima.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.