Postoji li tradicija nasilja u Južnoj Americi?

Prema podacima Ujedinjenih naroda, u Meksiku je 2010. godine ubijeno više od 20.000 osoba. U Gvatemali se na 100.000 stanovnika u prosjeku događa 41 ubojstvo, u El Salavadoru čak 66 – samo za usporedbu, u Njemačkoj ova brojka iznosi 0,8. Tri spomenute zemlje Južne Amerike nalaze se na vrhu ljestvice zemalja u kojima je nasilje gotovo dio svakodnevice, no one nipošto nisu jedine. Brutalnost, ubojstva i mučenja nekako kao da već pripadaju „tradiciji“ ovog kontinenta. Koji su tome razlozi? Njemačka autorica i povjesničarka Sabine Kurtenbach nedavno je objavila knjigu „Specifičnosti postkonfliktnih društava u Latinskoj Americi“ u kojoj je iznijela rezultate svojih istraživanja na ovu temu.

Kada se govori o tri vodeće zemlje, o Meksiku, El Salvadoru i Gvatemali, kao prvo u oči upada činjenica da su ove države u svojoj ne tako davnoj prošlosti doživjele razna unutarnja previranja i velike političke sukobe: u El Salvadoru i Gvatemali je u 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća bjesnio građanski rat, dok je Meksiko početkom 90-ih bio mjestom žestokih okršaja između pristaša revolucionarnog zapatističkog pokreta sa snagama sigurnosti.

„Ovi sukobi su doduše sada već barem deset godina okončani, no nasilje se događa i dalje. Budući da ga se ne povezuje s događajima iz prošlosti već prvenstveno percipira kao instrument nepolitičkih i kriminalnih strujanja, samim time ne stvara se niti potreba za sučeljavanjem s prošlošću ili javnim diskusijama na ovu temu“, kaže Sabine Kurtenbach. No, to nije jedini razlog. Prema njezinom mišljenju razlozi spremnosti na nasilje u zemljama Latinske Amerike su višeslojni. „Primjerice, u El Salvadoru i Gvatemali su iskustva rata i oružanih sukoba iz prošlosti važni čimbenici, no s druge strane postoji još nešto. A to je da politika i vlade ne čine dovoljno kako bi smanjile ogromne razlike između bogatih i siromašnih. Socijalna nepravda i siromaštvo su još uvijek vrlo važni izvori i razlozi visoke razine nasilja na ovom kontinentu“, kaže autorica.

Rast gradova i slabost državnog aparata

Osim toga, važni faktori su svakako i prebrza urbanizacija i slom tradicionalnih socijalnih veza kroz migraciju iz ruralnih područja u gradove. Mjesto nekadašnjih obiteljskih struktura zauzele su razne kriminalne bande kojima se mladi i djeca vrlo rano priključuju, budući da većina iz razno-raznih razloga više nema roditelje ili nekoga tko se o njima brine. „Da stvar bude još problematičnija, kada se govori o bijegu sa sela u gradove nakon nekog oružanog sukoba koji se dogodio prije desetak godina, mora se imati na umu da je pri tome riječ o traumatiziranom dijelu stanovništva, o ljudima koji su na vlastitoj koži iskusili nasilje i gubitke. Samim time situacija u gradovima dolaskom upravo ovakvih osoba je uvelike teža i složenija nego što je to inače slučaj. Razina spremnosti na nasilje i primjenu oružja je time daleko veća a država sa svoje strane ne čini gotovo ništa kako bi migrantima ponudila pomoć ili neku drugu vrstu infrastrukture“, objašnjava Kurtenbach.

Važnu ulogu svakako igraju i organizirani kriminal, posebno trgovina drogom. Kako kaže njemačka povjesničarka, „međunarodne kriminalne mreže najlakše se šire tamo gdje za njih postoji plodno tlo, gdje vlada siromaštvo i bezakonje i gdje zapravo ne postoje gotovo nikakve sankcije zbog primjene nasilja ili ubojstva“. Važan čimbenik je svakako i činjenica da su državne snage sigurnosti koje su danas na vlasti, u ne tako davnoj prošlosti bile dijelom vojnih diktatura koje su vladale odnosno da su nekoć i same sudjelovale u oružanim, brutalnim sukobima. Samim time se postavlja i pitanje je li uopće moguće očekivati spremnost ovih snaga na promjene, reforme kao što su recimo stavljanje vojske pod nadležnost civilnih institucija i jačanje pravosuđa. Zemlje poput Meksika, Gvatemale i El Salvadora primjerice, ulažu napore u provođenje ovih reformi, ali za sada bez posebnog učinka.

Kultura nasilja i njezini korijeni

„Odlučujuće za daljnji razvoj neke zemlje nakon završetka oružanih sukoba, svakako je sučeljavanje s prošlošću, budući da se samo na ovaj način može izvući lekcija kako nasilje nije i ne može biti neko legitimno sredstvo“, kaže Sabine Kurtenbach. Prema njezinom mišljenju, samo okončanje nasilnih sukoba ne dovodi nužno do prestanka njegove primjene u tzv. „mirnim vremenima“, pogotovo ako je riječ o društvima u kojima ionako vlada „macho princip“ u kojima su primjena oružja i nasilja kao dio obrane legitimno sredstvo.

Osim javnih diskusija, kaže Kurtenbach, veliku ulogu igraju svakako poboljšanje životnih uvjeta na rubnim gradskim područjima u kojima žive najsiromašniji. Ona kao primjer navodi Kolumbiju i projekte koje je vlada ove zemlje zajedno s međunarodnim humanitarnim organizacijama provela u Bogoti. „Gradonačelnici različitih stranki su godinama radili na poboljšanju infrastrukture, na obnovi ulica i cesta. Ovdje sada ponovno postoji javna rasvjeta, ljudi se usuđuju noću boraviti vani, povećao se opći osjećaj sigurnosti“, kaže Kurtenbach. Ona dodaje da su vlasti pri tome silu primjenjivale vrlo rijetko, samo u iznimnim slučajevima, budući da primjena oružja ionako dovodi do eskalacije sukoba. A koliko to upravo za civile može biti pogubno, pokazuje i najdramatičniji slučaj kada je u Meksiku 2006. godine u sukobu vlade i kartela koji su kontrolirali trgovinu drogom, stradalo više od 50.000 civila.