Posjet u nezgodnom trenutku
Slika iz novina bi trebala biti jasna poruka: ovdje moliteljica, tamo jaki muškarac koji drži u rukama duži kraj poluge. Mrko gledajući, ruke nehajno prebačene preko naslona svoga zlatom ukrašenog trona, sjedio je turski predsjednik Erdogan pored potištene njemačke kancelarke, ne udostojivši je ni jednog pogleda.
Idući tjedni će pokazati je li ovo bio molbeni posjet koji je koristio prije svega vladi u Ankari. Jer, postoje samo izjave o namjerama; konkretnih rezultata – nema. Ankara je izrazila spremnost da – uz novac i pomoć Europske unije – zadrži izbjeglice koje preko Turske žele stići u Europu.
Jedino je nejasno kako će to učiniti. Ni granica sa Sirijom duga 800 kilometara, ni razvedena egejska obala između Turske i Grčke, ne mogu se djelotvorno nadzirati. Ideja formiranja zajedničkih tranzitnih logora iz kojih bi određenom broju izbjeglica bio dozvoljen legalan odlazak u Europu, daleko je od stvarnosti. Samo mali dio od dva milijuna sirijskih izbjeglica u Turskoj živi u logorima duž granice; većina njih odlazi u velike turske gradove da tamo okuša sreću, ili pak želi nastaviti putovanje. Kako vratiti te ljude u logore? Silom?
Sve samo simbolika
U zamjenu za pomoć Turske u rješavanju izbjegličkog problema, njemačka kancelarka je ponudila vizne olakšice građanima te zemlje. One već važe za ljude iz određenih zanimanja, na primjer, za poslovne ljude ili umjetnike. Merkel je najavila i „odmrzavanje“ pregovora o prijemu Turske u Europsku uniju – sljedeće poglavlje bi trebalo biti otvoreno još ove godine. Ali, ni to nije više od simbolične geste: za pristupni proces nije najvažnije koliko je poglavlja otvoreno, već koliko ih je uspješno zaključeno. S Turskom – samo jedno u posljednjih deset godina.
Ankara ne želi da samo bude proglašena sigurnom trećom zemljom u koju izbjeglice mogu biti vraćene, već želi postati „sigurna zemlja podrijetla“. Je li to Turska? Angela Merkel smatra da je – ona je to ponovo naglasila za vrijeme ovog posjeta. Na kraju krajeva, radi se o partneru u NATO-u i kandidatu za pristup EU-u. Doduše, Turska je u NATO-u bila i za vrijeme brutalne vladavine vojne hunte 80-ih godina. A pregovori o pristupu EU-u počeli su u vrijeme (2004.) kada je vlada provela značajne reforme i s Kurdima pregovarala o miru.
Jedanaest godina kasnije, slika je drukčija: građanski rat između zabranjene Radničke stranke Kurdistana (PKK) i države ponovo se rasplamsao, a gušenje slobode medija je tako žestoko da su alarmirane i međunarodne organizacije. Naposljetku, i teror na ulicama prijeti da Tursku pretvori u „normalnu“ bliskoistočnu zemlju.
Apel bez odjeka
Jedna „sigurna zemlja podrijetla“ ne izgleda tako – smatra stotinu turskih intelektualaca koji su se otvorenim pismom obratili njemačkoj kancelarki. Oni su od Angele Merkel zatražili da se suoči s činjenicom da se europske vrijednosti poput slobode medija i slobode mišljenja u Turskoj ne poštuju. „Ne dozvolite da Vaš posjet izgleda kao podrška predizbornoj kampanji“, poručili su kancelarki. A ona ih je – razočarala: na konferenciji za novinare ni riječju nije spomenula ljudska prava, a premijer Davutoglu je poslije toga otišao na jednu predizbornu manifestaciju.