Pomirenje nije posao Haškog tribunala

U četvrtak (11.4.) je u UN-u završena rasprava o radu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Bila je to po tvrdnjama nekih učesnika "najveća rasprava ove vrste ikada". Za govornicu je izašlo 42. govornika, među njima i veleposlanik Hrvatske pri UN-u Ranko Vilović. Dok iz Hrvatske nitko posebno zbog te rasprave nije putovao u New York, u ime Srbije je govorio predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. On je Haški tribunal usporedio s inkvizicijom jer "donosi političke presude".

Brojni govornici su u prvi plan isticali "da je glavni cilj međunarodnog prava pomirenje i vraćanje društva u normalne tokove“ (Ioannis Varalis, delegacija EU pri UN) odnosno da "Haški tribunal nije doprinijeo procesu pomirenja“ (Vitalij Čurkin, veleposlanik Rusije pri UN). Aktualni predsjedavajući Opće skupštine UN-a,  Vuk Jeremić, koji je raspravu i zakazao nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, rekao je da je raspravom "srušen tabu“ i da su "ugledni pravni stručnjaci i druge javne ličnosti iznijeli stavove koji se u dobroj mjeri poklapaju s mišljenjem u Srbiji“.

Među tim uglednicima nisu međutim bili predsjednik Haškog tribunala Teodor Meron, jednako kao ni i predsjednik Međunarodnog krivičnog suda Song Sang-Hjun. DW je o aspravi u UN-u razgovarao s Milanom Kosanovićem, povijesničarem na Sveučilištu u Bonu.

DW: Rasprava je trebala da tematizirati ulogu Haškog tribunala u pomirenju na ratnim područjima. Mnogi su imali primjedbe već na samu tu zadanu temu.

Milan Kosanović: "Sud je institucija koja treba tražiti pravdu, a ne pomirenje. Još pri osnivanju Tribunala u Haagu došlo je do propagandnog nesporazuma jer se kao jedna od funkcija tog suda navodi pomirenje u zemljama bivše Jugoslavije – iako to ne može biti funkcija nijednog suda na bilo kojoj razini.“

Kada je u pitanju traženje pravde, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ima ozbiljne primjedbe. On tvrdi da su Srbi od strane Haškog suda osuđeni na ukupno 1.150 godina zatvora, dok su pripadnici drugih naroda za zločine nad Srbima osuđeni na 55 godina. Da li Vama to nešto govori?

"Nikolić je zbrojio sve kazne, a u pitanju su uvijek bili pojedinačni slučajevi, odnosno pojedinci kojima se sudilo. Nije sporno da su velika većina onih koji su uopće optuženi bili Srbi. Ali zadatak suda i nije da izvede jednak broj optuženih sa svake strane koja je sudjelovala u ratu. Sud ne treba voditi računa o tome tko je koje nacionalnosti, već mora suditi za pojedinačnu odgovornost.“

Kada se radi o pojedinačnim slučajevima, Srbija ima oštre primjedbe na puštanje Nasera Orića, Ramuša Haradinaja, Ante Gotovine ili Mladena Markača…

"Svakom sudu se nešto može zamjeriti. Nijedna presuda na svijetu nije definitivno pravedna. Zato i postoje mogućnosti žalbi i odlazaka na sljedeću instancu. Ali objektivno svaki proces ima i neki kraj. A na tom kraju uvijek postoji strana koja nije zadovoljna. Presude će se uvijek različito tumačiti u državama bivše Jugoslavije. Nijemci pedesetih godina nisu smatrali presude Nirnberškog tribunala objektivnima - ali današnje generacije to gledaju drugačije. Srbi danas presude smatraju pogrešnima, ali možda će se to promijeniti za 30 ili 40 godina. Ključnu ulogu ima proces pomirenja koji bi trebali voditi političari, a pritom je odlučujući faktor vrijeme. Vidimo da 20 godina za to nije dovoljno.“

Rasprava je protekla očekivano, uz mnogo fraza i iznošenja političkih stavova. Tako su recimo predstavnici Srbije kritizirali rad Tribunala, dok su ga predstavnici Hrvatske podržavali. Da li ovakva rasprava može bilo što promijeniti, kako je to najavljivao Vuk Jeremić?

"Apsolutno ništa. Ovakve rasprave su dio politike za domaću upotrebu i nemaju nikakav uticaj na pomirenje. Ono će se desiti kroz nekoliko desetljeća kada porodice žrtava prevladaju svoje gubitke. S druge strane, rasprava ne može uticati ni na rad Tribunala. On je ostao netaknut i njegovi predstavnici nisu ni sudjelovali u raspravi. Rad Tribunala se polako privodi kraju, potrebno je još okončati aktualne procese protiv Mladića, Karadžića i Šešelja. A onda lokalni političari moraju odlučiti kako će reagirati na te presude.“