Pomagali Nijemcima u Afganistanu, a nepoželjni u Njemačkoj?

Moderna košulja, crne hlače. Qais Jalal (ime promijenjeno) sjedi pred laptopom u svom uredu. Duga brada blista, kosa je uredno podšišana. Na monitoru se pojavljuje fotografija. Isti čovjek samo mlađi, njegova brada je od tek nekoliko dana. Na sebi ima vojnički zaštitni prsluk, odjeća je prašnjava. Qais Jalal pomno promatra svoj umorni izraz lica iz vremena kad je snimljena fotografija. A to je bilo u njegovom "bivšem" životu, kad je u Afganistanu radio kao "lokalna radna snaga" za njemačku vojsku.

Lokalnom radnom snagom Bundeswehr naziva civile koje je angažirao za vrijeme svoje misije u inozemstvu. Bili su to prevoditelji, stražari, vozači koji poznaju teren. Qaisu Jalalu je bilo 18 godina kad je angažiran za prevoditelja. Šest godina je njemačke vojnike pratio danonoćno svuda, na svim područjima, pa i onima koja su bila opasna za život jer su se na njima vodile borbe.

"Kad su mi dali zaštitni prsluk i kacigu nisam imao dobar osjećaj. Mislio sam, 'o Bože, kamo sad idemo'. Od tada ga je uvijek kad bi nekamo odlazili pratio strah. Osobito nakon što se od 2010. sigurnosno stanje pogoršalo. Ali, to ga nije moglo zaustaviti. "Ja sam uvijek doživljavao strašne stvari. Rođen sam u ratu, odrastao sam u ratu i zato sam šest godina mogao u ratu raditi za Bundeswehr."

Posebno značenje

Lokalna radna snaga pomaže Bundeswehru i drugim organizacijama u njihovim inozemnim misijama. Pomoć ISAF-u u Afganistanu od 2001. bila je važnija nego inače. "To je bilo fragmentirano, u ratu rascjepkano društvo s velikim konfliktnim i nasilnim potencijalom, s tako puno državnih i nedržavnih aktera kao ni u jednoj drugoj misiji Bundeswehra", kaže Winfried Nachtwei, stručnjak za sigurnosnu politiku. "Tu su lokalni prevoditelji i drugi lokalni zaposlenici imali posebno značenje za vojnike." Još uvijek je u Afganistanu zaposleno oko 1.600 lokalnih pomagača, iako je misija ISAF službeno završena 2014.

I Qais Jalal je zna koliko je bio potreban. I po 16 dana je bez prekida bio na putu s njemačkim vojnicima, s njima spavao u istom šatoru, bez tuša, bez kontakta s obitelji. Za to vrijeme je razgovarao s gradonačelnicima, pregovarao s plemenskim vođama, posredovao između njemačke i afganistanske vojske. Ljudi u njegovom selu počeli su ga gledati kao stranog vojnika i to je postalo opasno i za njegov život.

Kolaborater, nevjernik, izdajnik

"Da su talibani imali priliku, odmah bi mi odsjekli glavu. Ali, i strogo religiozno stanovništvo je bilo protiv mene. Kolaborater, nevjernik, izdajnik. Te riječi sam često mogao čuti." Kad je išao u džamiju na molitvu, ljudi su ga izbjegavali, nisu više htjeli sjesti do njega. Smatran je "prljavim". "Molio sam, ali sam."

Nakon šest godina rada za Bundeswehr Qais Jalal je molio svoga pretpostavljenoga da njega i njegovu obitelj prebaci u Njemačku. I došao je u Njemačku s trudnom suprugom i sinom u sklopu posebnog programa za bivše lokalne zaposlenike. Naučio je njemački, za godinu dana položio maturu (s vrlo dobrim uspjehom), našao posao kao pomagač u integraciji u Uredu za strance u Leipzigu i danas sam financira svoj stan i uzdržava svoju obitelj. Nikad nije htio ovisiti o državnoj pomoći. Ali, nije sretan. Jer i pet godina nakon što je došao u Njemačku ima samo ograničenu dozvolu boravka.

"Što će se dogoditi nakon godinu dana? Što će biti s budućnošću moje djece? S mojom obitelji? Mojom budućnošću? Mi ne možemo natrag u Afganistan." On je ostavio sve kako bi ovdje u Njemačkoj, na sigurnom, započeo novi život. "Ali, mi se nismo ovdje skućili, samo smijemo ovdje privremeno boraviti." Osobito ga smetaju različite odredbe za njega i "obične izbjeglice" kojima pomaže dok radi u Uredu za strance. Oni trebaju samo tri godine uplaćivati redovite doprinose za mirovinsko osiguranje da bi dobili neograničenu dozvolu boravka. Za njega kao bivšeg lokalnog zaposlenika rok je pet godina.

Qais Jalal zatvara svoj laptop, sjeda u auto i odlazi kući. Do posla i natrag vozi 330 kilometara. Jer, stanuje u Magdeburgu. Svakog jutra ustaje u četiri da bi bio na vrijeme na poslu. Ali, preseliti u Leipzig, koji je u drugoj saveznoj pokrajini, ne smije zbog svoga boravišnog statusa, kažu u tamošnjem Ministarstvu unutarnjih poslova.

Humano rješenje

Vrata stana na četvrtom katu u jednom neboderu u Magdeburgu se otvaraju, Qaisa srdačno pozdravljaju njegova četverogodišnja kći i sedmogodišnji sin - na njemačkom jeziku, jer im je to lakše nego na njihovom materinskom jeziku. Qais Jalal sjeda sa šalicom kave u ruci na uredan bijeli kauč u dnevnoj sobi i odlučno kaže: "Ja sam Njemačkoj zahvalan, ne želim da mi se išta poklanja, želim marljivo raditi. Ali nadam se da će Savezno ministarstvo unutarnjih poslova za sve nas lokalne zaposlenike Bundeswehra, koji smo s obiteljima sada u Njemačkoj, pronaći humano i dostojanstveno rješenje." Jer samo sa sigurnošću da trajno mogu ostati u Njemačkoj oni će stvarno moći početi živjeti u ovoj zemlji.

Qais Jalal je uvjeren da je u Afganistanu puno učinio za Njemačku, riskirao je čak i svoj život. Sad je Savezno ministarstvo unutarnjih poslova odlučilo dozvole boravka lokalnim zaposlenicima produžiti do kraja 2021. To je mala utjeha. Ali, za dvije godine će se ponovo postaviti pitanje koliko je Njemačka spremna učiniti za njega i druge lokalne zaposlenike da bi im i dugoročno omogućila novi život u njihovoj novoj domovini.