Političko očitovanje „ljubavi“
27. ožujka 2012Politička partnerstva su pomalo kao i veze među ljudima. Postoje one duboke, koje se razvijaju godinama, ali postoje i ljubomore, obveze, nevjere – i brakovi iz interesa. Nijemci su tradicionalno, s obzirom na proces pomirenja nakon Drugog svjetskog rata, okrenuti Francuzima. Bez obzira na stranačke interese socijaldemokratski kancelar Helmut Schmidt i liberalni francuski predsjednik Giscard d'Estaing bili su bliski kasnih 1970-ih godina. I kršćanski demokrat, kancelar Helmut Kohl bio je vrlo prisan sa socijalističkim francuskom predsjednikom Francoisom Mitterandom.
Ali, 1998. se dogodila promjena. Tadašnji savezni kancelar Gerhard Schröder na svoje prvo službeno putovanje otišao je u London, a ne u Pariz. Francuska vlada oko predsjednika Jacquesa Chiraca bila je neugodno iznenađena. U tomu je vidjela novu povezanost Njemačke i Velike Britanije. U francuskim medijima je Chirac zahtijevao da se njemačko-francuskim odnosima da novi poticaj i odnose osvježi.
Nastupni posjeti imaju posebno značenje
„Manje se radi o tomu, vjeruje li kancelar ili savezni predsjednik stvarno u njemačko-francusko prijateljstvo“, kaže Stefan Seidendorf iz Njemačko-francuskoga instituta. Negodovanje izaziva prije svega to što se nije poštivao neki ritual. A nastupni posjet je upravo to, kaže Seidendorf.
Prvo inozemno putovanje njemačkoga predsjednika vlade je takoreći neka vrsta diplomatskog očitovanja ljubavi: redoslijedom nastupnih posjeta vlada odaje svoje prioritete, određuje težišta svoje buduće politike. Upravo zato ti posjeti imaju veliko značenje, upravo zato je Schröderov posjet Londonu protumačen kao iznevjeravanje Francuza.
I savezni predsjednici svojim nastupnim putovanjima daju znakove. Tradicionalno su na početku putovanja u susjedne zemlje: prije svega Francusku, ali i Austriju, Nizozemsku, Poljsku, Češku i Belgiju – te institucije Europske unije i NATO-a u Bruxellesu. U posljednje vrijeme su njemački predsjednici posebnu pozornost poklanjali Poljskoj.
Povijesna i osobna nužnost
Poljska je zemlja koju su Nijemci napali na početku Drugog svjetskog rata. to je zemlja u kojoj je nacistički režim uspostavio geta i koncentracijske logore. Zemlja u kojoj su njemačke trupe nemilosrdno progonile i ubijale stanovništvo. Već je bivši predsjednik Richard von Weizsäcker, koji se kao vojnik u Drugom svjetskom ratu borio na istočnoj fronti, izjavio da je u politiku otišao zbog Poljske. Toj je zemlji Njemačka nanijela najteže ozljede i razaranja i „zato je razumijevanje i pomirenje s Poljskom za moju generaciju i za mene osobno najveća i glavna obveza“, izjavio je von Weizsäcker.
Ali, i on kao i drugi savezni predsjednici najprije su putovali u Pariz. Tek je savezni predsjednik Horst Köhler 2004. svoje nastupne posjete započeo odlaskom u Poljsku koja je upravo bila postala članica Europske unije. Nakon toga je otputovao u Francusku. Novi savezni predsjednik Joachim Gauck također je odlučio najprije posjetiti Poljsku.
Za Köhlera i Gaucka je nastupni posjet osobna i povijesna nužnost. Köhler je 1943. rođen u poljskom Skierbieszowu. U Drugom svjetskom ratu Nijemci su na tom području bili potjerali poljske seljake kako bi naselili Nijemce iz istočne Europe – među njima je bila i obitelj Köhler. Gauck, borac za ljudska prava u bivšem DDR-u, dugo je živio u sustavu kakav su poznavali i Poljaci. On je već početkom ožujka nakon izbora za njemačkog predsjednika u predavanju na Sveučilištu u Lodzu naglasio da će se posebno truditi oko njemačko-poljskih odnosa.
Poljska važna u Europskoj uniji
„Nadilaženje prošlosti i pomirenje igralo je središnju ulogu u njemačkoj vanjskoj politici prema Poljskoj nakon Drugog svjetskog rata“, kaže profesor Dieter Bingen, direktor Njemačko-poljskog instituta u razgovoru za Deutsche Welle. Danas postoje i druge teme. „Poljska je jedna od ključnih zemalja u Europskoj uniji. Kod nekih pitanja aktualne politike Njemačka je sadržajno bliže Poljskoj nego Francuskoj, primjerice ako se radi o odnosu prema istočnim susjedima“, kaže profesor Bingen.
I prvi posjeti poljskih predsjednika i premijera, primjerice Donalda Tuska, vodili su proteklih godina u Berlin. „Nakon promjene sustava postoji mogućnost partnerstva kakvo prije 1989. uopće nije bilo moguće“, kaže Bingen.
U tom smislu je Njemačka politički polivalentna: uz Francusku i Poljsku tu je i Izrael, koji je - zbog grozota iz Drugog svjetskog rata – već desetljećima na vrhu popisa njemačkih partnera. Ali, tu su teme drukčije. Umjesto integracije i razumijevanja u Europi ili zajedničke gospodarski ili fiskalne politike radi se o nadvladavanju prošlosti iz vremena nacional-socijalizma i o stanju na Bliskom istoku. Posjeti Izraelu slijedili su zato obično tek tijekom predsjedničke ili premijerske dužnosti.
I Pariz i Varšava
Proteklih godina su nastupni posjeti kancelare vodili u Francusku, predsjednike – s izuzetkom Christiana Wulffa – u Poljsku. Po mišljenju Stefana Seidendorfa iz Njemačko-francuskog instituta to je dobra raspodjela: „Savezni predsjednik je prvi čovjek u državi. Njegov posjet ne ostavlja nikakve dvojbe koliko su važni odnosi s Poljskom.“ Istovremeno francuska vlada zna da je središte moći u rukama savezne kancelarke, jer ona određuje aktualnu dnevnu politiku.
A ako se pomnije promotri, ni Gerhard Schröder nije napuštao krilo njemačko-francuskih odnosa. Već tri dana nakon pobjede na parlamentarnim izborima otputovao je u Pariz. Vrhunac je uslijedio na 60. obljetnicu iskrcavanja saveznika u Normandiji. Po prvi put je na takvoj svečanosti sudjelovao jedan njemački kancelar. U sjeäanju je ostala i slika Schrödera i Chiraca koji su se zagrlili na ovom povijesno značajnom mjestu.
Autor: Monika Griebler / Anto Janković
Odg. urednik: Nenad Kreizer