Političari ne vole da ih netko nadzire

Sukob interesa kod političara u Hrvatskoj je već stara i vrlo traumatična javna tema. Razni znani primjeri zloupotrebe položaja radi osobne - ili, posredno, privatne koristi nekoga drugog - upravo su nebrojeni. A golemoj većini zajednički su i posve maleni ili nikakvi primjereni efekti kojima bi se to sankcioniralo. Prošle godine, međutim, dosta se debatiralo o novog Zakonu o sprječavanju sukoba interesa. Također, o državnom Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa koje je u posljednje vrijeme obradilo medijski zapažene slučajeve Andreja Plenkovića, Milana Bandića, Anke Mrak Taritaš, Milorada Pupovca itd.

Primjedbe koje su tada upućivane prema vladi kao predlagatelju moguće je svesti na nekoliko najistaknutijih. Prvo, novi zakon i dalje bi pošteđivao lokalne javne dužnosnike koji bi, dakle, smjeli ono što državni ne mogu. Primjerice, sklapati javne poslove s poduzećima s kojima su privatno u nekoj vezi. Drugo, dužnosnici više ne bi morali kao dosad izlaziti iz vlasništva nad određenim poduzećima dok su na javnoj funkciji, nego bi smjeli neometano poslovati sa svim javnim tijelima izuzev onih u kojima rade. Treće, na više načina bi se ograničila samostalnost rečenog, inače načelno neovisnog povjerenstva.

Moguća intervencija stanovitih zapadnih diplomacija?

No prijedlog zakona je neočekivano i bez objašnjenja potisnut, kao i čitav pripadajući legislativni proces. Stručnjak za suzbijanje korupcije Zorislav Antun Petrović, kojeg smo upitali za tumačenje tih zbivanja, kao i kuloarske navode da je posrijedi bio izvjesni vanjski pritisak na vladu, rekao nam je da o tome ne postoje dokazi: „Ali, jasno je zašto se govori kako je nekim utjecajnim zapadnim predstavništvima u Hrvatskoj mogla zasmetati eventualna popratna svrha zakonskog prijedloga. Jer, novi zakon lako bi vlasti mogao ispasti i povod za namještanje novog povjerenika za odlučivanje o sukobu interesa.“

„Sukob interesa je kategorija nekaznene odgovornosti, tj. duga političara prema biračima i vlastitoj savjesti. Zemlje tzv. stare demokracije uglavnom se pritom zadržavaju na ukoru, a prave posljedice slučaja ogledaju se na sljedećoj izbornoj reakciji glasača. U nekim tranzicijskim zemljama pokušalo se s uvođenjem kaznenog progona za sukob interesa, što se pokazalo - neefikasnim“, dodao je za DW Petrović, koji je odnedavno i stranačko-politički angažiran u ulozi predsjednika stranke OraH. Zasad izvanparlamentarne, tako da osobno nije ni imao prilike staviti na kušnju vlastiti stav prema sukobu interesa.

„Glavna korist od povjerenstva, prema tome“, zaključio je on, „jest da bude orijentir građanima, ovisno o političkoj kulturi u zemlji, kao i držanju elite. A u situacijama, znači, koje se nalaze na granici između zakona i morala. To tijelo nudi prostor dodatnog vijećanja o problemu, definiranje kriterija, aktualiziranje slučaja. Ali nemojmo od njega samog očekivati nikakva čuda.“ Posebno se to (ne)očekivanje odnosi na prilike u Hrvatskoj, gdje se vlasti lako konfrontiraju s takvom jednom institucijom. Lanjska skandalozna smjena nepoćudne povjerenice Dalije Orešković je veoma ilustrativan primjer takve prakse.

Hrvatsko društvo je pretpolitičko, sudeći prema aferama

Za mišljenje o svemu tome obratili smo se i Jaroslavu Pecniku, političkom analitičaru i nekadašnjem saborskom zastupniku Hrvatskih laburista. „Ipak je dobro što imamo to povjerenstvo, vidjelo se to npr. po iznenađenosti Anke Mrak Taritaš, kad se otkrilo da je navodno zaboravila neke svoje dubiozne poteze. No mi smo još uvijek pretpolitičko društvo, gdje politika služi primarno osobnom bogaćenju, jer baš na to upućuju tolike naše afere. Povjerenstvo bi trebalo biti institucionalna brana tome, naočigled zainteresirane javnosti. Trebalo bi biti, mada ono još uvijek nije to u dovoljnoj mjeri“, smatra Pecnik.

Po njegovim riječima, tom tijelu nedostaje veća neovisnost koju bi Jaroslav Pecnik rado vidio najprije u imenovanjima samih povjerenika. On drži kako aktualna povjerenica Nataša Novaković obavlja relativno dobar posao, no skeptičan je prema oslobađajućem mišljenju u poznatom slučaju mogućeg sukoba interesa premijera Andreja Plenkovića i ministra Tomislava Ćorića, a naspram npr. osude Sinčića. Konačno, dodajmo jednu samokritičku opasku na račun medija. Oni bi naime sami morali pripaziti na vlastiti sukob interesa, onda kad na grijehe različitih političara primjenjuju - dvostruka mjerila.