Politika usmjerena na bogaćenje političara
29. svibnja 2019Imovina političara već je tradicionalno u Hrvatskoj veoma osjetljivo pitanje, no čini se da je u posljednje vrijeme ono poprimilo novu dimenziju. U medijima naime nikad nije bilo odjednom toliko novootkrivenih dubioza oko (prikrivenih) materijalnih posjeda pojedinaca na vlasti. S druge strane, kao da takve vijesti više i ne izazivaju neku posebnu pažnju. Nema nikakvih posljedica, a niti javnost se ne uznemiruje naročito, vjerojatno uslijed zaokupljenosti drugim životnim brigama.
U žižu medijske pažnje tako su dospjeli ministri Goran Marić, Tihomir Tolušić i Lovro Kuščević, saborski zastupnici Josip Đakić i Domagoj Mikulić, itd. Prozivaju se i pojedina imena iz hrvatskog pravosuđa čiji će pripadnici tek idući mjesec, prema novim pravilnicima, morati objaviti svoje imovinske kartice. Problem je uvijek isti – neobjašnjiva količina nekretnina i drugih vrijednosti, u odnosu na njihove poznate prihode i obiteljska naslijeđa.
Zbog čega dolazi do eskalacije te pojave u RH? „Objašnjenje leži u politekonomskom modelu po kojem funkcionira hrvatsko društvo“, smatra Luka Brkić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. „A njegove odlike“, nastavlja on, „jesu zavičajnost, familijarizam, klijentelizam, paternalizam, strančarenje – da ne nabrajam dalje. To su osnovni kriteriji za uspon na javnoj ljestvici, društvenoj i političkoj i profesionalnoj.“
Cinizam spram naroda
„Takva dominantna praksa izaziva suboptimalna rješenja profesionalne osposobljenosti koje zahtijevaju određene javne više funkcije. Na koncu se vidi što je puni smisao toga, jer takvo pozicioniranje nosi dohodovno osjetno bolji život u zamjenu za poslušništvo. A onda je teško objasniti javnosti otkud stanovite nekretnine u imovini. Kontekst je jednostavno takav, i prepoznaje se u svim segmentima društva. Pogledajte sudbenu vlast, samo formalno neovisnu, pogledajte mirovinski sustav, strukturu zdravstva ili socijale“, kaže Brkić.
Josip Kregar, profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta i bivši saborski zastupnik, mišljenja je da je izvjesni dio političara stasao u neprestanoj žurbi da se što prije i lakše obogati, a što manje uočljivo: „Oni su cinični prema tezi da će narod to kazniti na izborima, jer znaju da uz svoje resurse i ovlasti mogu manipulirati javnim mnijenjem. I to nas čini apatičnima prema politici, ostaje samo nezadovoljstvo. Oni drugi političari morali bi inzistirati na uspostavi oštrijih mehanizama kontrole i sankcioniranja tih pojava, dok prvi ulažu impresivno lukavstvo i napor u prikrivanju bogaćenja."
Promjena koja bi bila u interesu društva moguća je, po mišljenju Luke Brkića, samo ako se intervenira u dubinu društva: „Nemamo aktivne društvene, pa ni pravosudne kaznene mjere za takve slučajeve. Stoga moramo zasjeći u temelje modela koji sam spomenuo. Reklo bi se da je to jednostavno, ali u praksi se čini gotovo nemogućim pothvatom u današnjoj Hrvatskoj.“
Elite u ravnoteži
On smatra da su tri su ključna protagonista u tome procesu interesno povezana i uravnotežena u takvom zajedničkom cilju bogaćenja: „To su političke i poslovne elite, i veterani, ali pritom ne mislim samo na ratne, nego na inertniji - starosno i politički - dio naše populacije. Nitko od njih nije spreman na promjene. Uostalom, vidi se po našim zastupnicima kako ideologija pada pred materijalnim interesom. U saboru su ljuti dušmani, a u poslu benevolentni suradnici."
Slično razmišlja i Kregar, uz ponešto konkretniji recept. „Sad naraslu masu skandala već koriste za svoje svrhe – relativizaciju porijekla pojave, svođenje problema na točnije, ali birokratizirano popunjavanje formulara. Tako će narod još manje vjerovati u mogućnost promjene, i ostat će u apatiji kakvoj svjedočimo. No još nam je davno Dražen Budiša predložio protuotrov. Treba nam mehanizam koji će jasno pokazati koliko se netko obogatio od svoje funkcije", veli Josip Kregar.
„Takav mehanizam", dodao je on, „izvršio bi pritisak na javne dužnosnike da funkciju ne koriste za manje ili više legalne poslove na kojima se bogate. Nego za onaj opći interes zbog kojeg ta funkcija postoji. Najčešće se zaista ne radi o kaznenim djelima, ali se radi o poslovima i efektima koji su nespojivi s prihvatljivim etičkim standardima obnašanja javne dužnosti.“ U krajnjoj liniji, jak je i pritisak iskušenja kojem su izloženi s obzirom na raznorazne mogućnosti zloupotrebe utjecaja i dužnosničke obaviještenosti o zgodnim prilikama za stjecanje njihova osobnog te privatnog profita.