Političke zapreke pred hrvatskom zelenom tranzicijom

Ambiciozna najava predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen o ulaganjima u provedbu europsko-unijskog Zelenog plana (Green Deal), uvelike se odnosi i na Hrvatsku. Rečeno je naime da će veća količina ukupnog iznosa biti izdvojena za posttranzicijske zemlje koje su posljednjih desetljeća manje razvijale ekološke izvore energije, mada Hrvatska u tom segmentu kotira razmjerno dobro. Jer, veliki udio hrvatske struje dolazi iz hidroelektrana koje se uvjetno smatraju obnovljivim izvorima. Ipak, hrvatska proizvodnja i potrošnja energije odlikovane su nizom drugih slabih točaka, od onečišćenja iz transportnih sredstava do nerazvijene energetske demokracije.

Von der Leyen je navela cifru od bilijun eura za te potrebe do 2050. godine na razini čitavog kontinenta. No to se odnosi na tzv. mobilizaciju investicija, ne na izravna davanja iz zajedničke euroblagajne. Drugim riječima, radi se o svim onim ulaganjima koja će biti potaknuta inicijalnim potporama iz EU-fondova. Pojedini kritički intonirani glasovi već su i u Hrvatskoj pretpostavili da je čitav plan zapravo samo izlika za otvaranje velikog broja novih kreditnih linija. Stoga je o konačnoj svoti za Hrvatsku izlišno govoriti dok se primjerice ne vidi o kakvim će tu kamatama biti riječ, kao i o drugim uvjetima financiranja.

San o solarnim krovovima

Ipak bez obzora na to, postoje i različiti drugi problema koji bi se mogli ispriječiti Hrvatskoj u realizaciji njezina dijela Zelenog plana. Nina Domazet, urednica specijaliziranog portala Energetika-net, smatra da Hrvatska još uvijek iz nekog razloga zaobilazi brojne poznate modele financiranja projekata „obnovljivaca" koji ne opterećuju krajnju cijenu energije za potrošače. „A o milijun solarnih krovova možemo tek sanjati“, prokomentirala je za DW mogućnost da u dogledno vrijeme i Hrvatska najavi državni projekt sličan onom nedavno oglašenom u Austriji. „Svojedobno smo imali sličan program – tisuću solarnih krovova“, dodala je, „ali ni on nikad nije zaživio“.

Premda je jasno da Hrvatska doslovce obiluje sunčevom svjetlošću, inercija institucija i Hrvatske elektroprivrede pokazali su se zasad neprelaznom preprekom. Po instaliranim megawatima solarnih panela, RH i dalje zauzima posljednje mjesto u Europskoj uniji. A što se demokratizacije energetike tiče, naša sugovornica procjenjuje da ćemo prije svjedočiti velikim fotonaponskim elektranama u vlasništvu pojedinaca. „To nije optimalno, ali u našem zakonu čak ni građani nisu svi u jednakom položaju. Za razliku od Slovenije, Hrvatska ne dopušta solare na višestambenim zgradama, a ti objekti povrh svega nemaju ni pravnu osobnost", kaže Nina Domazet.

Hrvatska politika ne razumije energetsku materiju

„Iako je tržište formalno otvoreno, stanari tih zgrada ne mogu promijeniti opskrbljivača električnom energijom za zajedničku potrošnju! Hoće li se to mijenjati i kada, ne znam, ali tragično je što je još uvijek tako. Razvojni dokumenti u našoj energetici i dalje podcjenjuju 'obnovljivce', a pogotovo ulogu građana u energetskoj tranziciji. Europska Komisija upravo građane navodi kao nositelje energetske tranzicije, a kod nas su oni zadnja rupa na svirali“, rekla nam je urednica Energetike-net, uz konstataciju da hrvatska politika ne razumije energetsku materiju. Političari u tome ne vide očiti potencijal za ekonomski rast, pa ni priliku za ubiranje izbornih glasova.

Posljednjih dana i znanstvena zajednica u Hrvatskoj nastoji pomoći domaćoj politici da „progleda“, pa je čak 556 znanstvenika potpisalo Apel za sustavnu klimatsku akciju. Dokument sadrži niz konkretnih ekoloških zahtjeva od kojih je dio vezan za energente. Nikola Biliškov, kemičar iz Instituta „Ruđer Bošković“, gdje među ostalim istražuje nove primjene čišćih energenata, prenio nam je da vlast još nije reagirala na znanstvenički apel: „Nismo očekivali nekakav kopernikanski obrat u politici, ali i dalje smatramo da da se ni jedna mudra vlast ne bi smjela oglušiti na glas tolikih znanstvenika. Možda jednostavno poručuju da ih nije briga."

Znanstvenici pružaju ruku suradnje, ali i - pritiska

Biliškov se u tom kontekstu pita i što su hrvatski političari, po pitanju klimatskih promjena, učinili na netom okončanom Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. On podsjeća da je hrvatsko ispunjenje zahtjeva Kyotskog sporazuma oko emisije ugljika došlo stihijski: „To je zapravo tek kolateralna korist potpune devastacije industrije, do koje je doveo sveopći grabež u tranziciji."

Zanimalo nas je i hoće li znanstvena zajednica ostati samo na apelu, ili se mogu očekivati daljnje akcije. Ovaj kemičar iz „Ruđera“ naglašava da prvo pružaju ruku suradnje bez koje, uostalom, političari ionako ne bi učiniti ništa za ublažavanje efekata klimatskih promjena.

„Predaja apela je naš prvi iskorak u javnost, 'izlazak iz ormara' nakon možda i predugog čekanja da nas netko drugi pokrene", rekao je Nikola Biliškov, „ali sad ćemo nastaviti djelovati. Budno pratimo zbivanja na političkoj sceni i spremni smo reagirati na njih. I uopće nas ne zanima kakva je nomenklatura trenutno na pozicijama vlasti", kaže Biliškov.

Po njegovim riječima se osim toga planira uskoro započeti s ciklusom tribina, okruglih stolova, predavanja i drugih formi komuniciranja klimatskih tema na različitim razinama stručnosti. A bez mnogo sumnje, takav će javni pritisak na vlast itekako dobro doći, ima li se na umu opisano njezino dosadašnje ponašanje.