Pola stoljeća dobrovoljnog socijalnog angažmana

Činiti dobro, prikupljati iskustva, odrastati: svake godine deseci tisuća mladih se odlučuje za tzv. "dobrovoljnu socijalnu godinu" - i svake ih je godine sve više. Samo 2011/2012 je gotovo 45.000 mladića i djevojaka željelo nakon završene srednje škole, a prije nastavka školovanja na sveučilištu, malo "omirisati" radnu svakodnevicu. Pritom se angažiraju na bilo kom radnom mjestu koje ima veze sa socijalnim zaposlenjima: od bolnica ili osnovnih školi, preko domova za zbrinjavanje starih i nemoćnih ili invalidnih osoba pa sve do dječjih vrtića. Za svoj rad oni dobivaju oko 400 eura mjesečno, u pravilu mogućnost besplatnog stanovanja i prehrane te sudjelovanje na različitim seminarima vezanima uz posao koji obavljaju.

Sam model dobrovoljne socijalne godine (FSJ) je početkom 1960-ih godina pokrenuo biskup evangelističke crkve u Bavarskoj, Hermann Dietzfelbinger, a 1964. je o tome na snagu stupio i "Zakon o poticanju dobrovoljne socijalne godine". Ove se godine navršava pola stoljeća djelovanja tog uspješnog modela. Četiri osobe koje su se angažirale tijekom tih pola stoljeće govore o svojim iskustvima.

Ute Wagner: "To je bilo novo - i zato jako zanimljivo"

Jedna od prvih osoba koje su se angažirale u okviru dobrovoljnog socijalnog rada bila je danas 64-godišnja Ute Wagner. Ona je sredinom 1960-ih kao učenica započela izobrazbu za medicinsku sestru, da bi nakon pola godine ta izobrazba bila transformirana u dotada nepoznatu formu: FSJ. "To je bilo nešto novo i meni je bilo jako zanimljivo." Tada je u sveučilišnoj bolnici u Bonnu upoznala i svoje kasnije zanimanje - skrb za starije osobe. "To je bilo vrlo važno iskustvo za mene, to mi je pokazalo u kom pravcu mogu ići - i ja sam u tom pravcu kasnije i krenula."

Ali ne samo za karijeru. Ta godina dragovoljno potrošena za opće dobro je za nju bila važna i u smislu sazrijevanja kao osobe. "Kada sam kao učenica bila u školi, nisam imala osjećaj da sam jako važna.", prisjeća se danas. Ali sa FSJ-om se to promijenilo: "Kada sam počela raditi kao njegovateljica starijih osoba, rečeno nam je: o vama sve ovisi!" Osim toga je to bilo važno i za njenu sliku o samoj sebi. Tada je naime bilo uobičajeno da žene ne rade, one su uglavnom bile majke i domaćice. A u klinici je Ute Wagner upoznala jedan sasvim drugi svijet. "Medicinske sestre u klinici su bile vrlo jake ličnosti, to su bile angažirane žene svjesne svojih obaveza."

Mirjam Kirsch-Lohe: "Po prvi puta preuzeti odgovornost"

Jedna djevojčica koja joj se povjerila, da je bila seksualno zlostavljana, to je za danas 31-godišnju Mirjam Kirsch-Lohe jedan od najupečatljivijih doživljaja tijekom njene dobrovoljne socijalne godine u jednom dječjem domu u blizini Hamburga. Ova socijalna radnica je tada bila odgovorna za nekoliko djevojaka koje su stanovale u domu. Brinula se njihove domaće zadaće, za probleme u školi, bila im je važna sugovornica. "To što sam po prvi puta preuzela odgovornost za druge ljude, to je za mene bilo vrlo važno. Tada sam vidjela kako je doista važno, da li sam prisutna ili nisam", kaže Mirjam Kirsch-Lohe.

Za FSJ se javila prije svega jer nije znala točno što će sa sobom, bila je neodlučna kojim smjerom dalje u životu, škola joj je bila previše teoretska i dosadna. Tijekom dragovoljne godine to se razjasnilo: "To iskustvo je odredilo moju želju za budućim zanimanjem. Ja sam tada shvatila da želim raditi ono, što danas i radim." Jedan od njenih zadataka: briga o mladima koji žele stupiti u dobrovoljnu socijalnu godinu.

Nina Ricarda Krause: "Važna razmjena iskustava"

23-godišnju Ninu Krause je u FSJ dovela jedna zapreka: za studij socijalnog rada ona nakon gimnazije nije imala dovoljno dobre ocjene. "Onda sam si rekla: FSJ je dobro rješenje za premošćivanje vremena, i za to da vidim, je li socijalni rad uopće nešto za mene." Krause je otišla u jednu osnovnu školu. Prije podne je pomagala u nastavi, poslije podne je pomagala djeci s teškoćama u učenju. Tu je bilo i dosta djece s problemima kod kuće: "Ni u provinciji ne vlada neka idila."

Na seminarima koje je posjećivala mogla je razmjenjivati mišljenje i iskustva s drugim mladim ljudima koji su također bili u dobrovoljnoj godini, ali u drugim mjestima i u drugačijim zanimanjima. I baš ta razmjena iskustava je za nju bila vrlo važna: bila je to mogućnost razgovarati o često vrlo intenzivnim iskustvima s vršnjacima. "Dobro se sjećam jedne situacije kada mi je jedna djevojka, koja je radila u staračkom domu, pričala o svom prvom iskustvu sa smrću."

Nije uvijek slučaj da osobe koje se angažiraju u okviru dobrovoljne socijalne godine kasnije nastave školovanje u tom smjeru i traže zaposlenje u tom sektoru. Neki se nakon tih godinu dana okrenu sasvim drugim temama. Ali za Ninu Krause je to iskustvo potvrdilo raniju želju: ona danas studira socijalnu pedagogiju.