Pokrenuta istraga protiv bivšeg ministra

Državno tužiteljstvo je o pokretanju istrage protiv Friedricha pismeno obavjestilo predsjednika njemačkog parlamenta Norberta Lammerta i to početkom ovog tjedna. Sada je još potrebno da savezno Ministarstvo unutarnjih poslova odobri istragu djela za koje se sumnjiči Friedrich. A to je u ovom slučaju povreda službene tajne. Ovaj političar Kršćansko-socijalne unije (CSU) je – dok je bio na funkciji ministra unutarnjih poslova – u listopadu 2013. obavjestio predsjednika Socijaldemoratske stranke (SPD) Sigmara Gabriela o tome da se socijaldemokratski zastupnik u Bundestagu Sebastian Edathy nalazi pod sumnjom za posjedovanje fotografija s dečjim pornografskim sadržajima. Edathy je tada u jeku koalicijskih pregovora vrijedio kao kandidat SPD-a za jedno od ministarskih mjesta. Svojim postupkom, Friedrich je pokušao zaštiti koaliciju od mogućeg skandala.

Friedrich nimalo ne sumnja u svoj postupak

Međutim, time je on – kako se smatra – povrijedio službenu tajnu: u slučaju da nositelj državne funkcije, u ovom slučaju Friedrich, sazna da se jedan parlamentarni zastupnik nalazi pod sumnjom za krivično djelo, on podliježe obvezi šutnje. Nameće se pretpostavka da je Freidrich stajao pred dvojbom: ili da primi u koaliciju ministra koji bi kasnije moga biti razotkriven kao konzument dječje pornografije, ili da prekrši svoju obvezu čuvanja službene tajne upozorenjem socijaldemokratima kako njemu ne bi dodijelili neko ministarsko mjesto.

Međutim, u intervjuu za njemački televizijski program ZDF od 18. veljače, Friedrich je, na iznenađenje mnogih, rekao kako uopće nije osjećao nikakvu dvojbu, odnosno, kako se u niti jednom trenutku nije bavio pitanjem: hoće li to učiniti ili ne, jer je, kako kaže, informiranje šefa SPD-a o Edathyju za njega bilo „obveza“.

Neznanje, naivnost, ili nešto treće…?

Čudno je što Friedrich – inače doktor prava – povredu službene tajne, znači jedan prekršaj, smatra svojom obvezom. Više puta naglasivši kako drži da je postupio ispravno i da bi i drugi put postupio isto, Friedrich je začudio javnost potpunim ignoriranjem dvojbe oko mogućeg kršenja zakona. Čuđenje i nevjericu je izazvala i njegova izjava da „ako sada ima ljudi koji kažu kako sam ja prekršio zakon, onda se pitam: ako postoji zakon koji nekoga prisiljava da ne spriječi nanošenje štete njemačkom narodu, politici i ugledu, onda taj zakon treba odmah staviti izvan snage“. Stav prema kome nije on taj koji se treba prilagoditi zakonu, već obrnuto, izazvao je dodatno negodovanje kako u redovima vladajuće koalicije, tako i oporbe. Jer, on je kako demonstracija neznanja („ako postoji zakon“…) tako i naivne predstave da se zakoni mogu „odmah“ stavljati izvan snage – poništavanje zakona je procedura kojom se bave ili Parlament ili, u određenim slučajevima, Ustavni sud.