Pobačaj u tjesnacu između nužde i moralnih načela

Neformalna javna rasprava o pobačaju u Hrvatskoj ovoga puta nije primarno testirala ženino pravo na prekid trudnoće. U fokusu je pravo liječnika da ga zbog prigovora savjesti odbije napraviti. Pacijentice i dalje šute, ali umjesto njih su sve glasniji nečiji drugi glasovi i mišljenja. Po uzoru na američke inicijative u Hrvatskoj su organizirane molitvene kampanje protiv medicinski neindiciranog pobačaja ispred bolnica koje ga obavljaju. Na taj su način vjersko-konzervativne organizacije „pritisnule“ same žene koje namjeravaju ili su već učinile pobačaj, ali i liječnike. Riječ je o vještom manevru, budući da zakonska zabrana ne bi imala podršku javnosti.

Argumenti u raspravi su već desetljećima isti; protivnici tvrde da život treba štiti od samog začetka, dok pobornici misle da žena ima pravo odlučivati što će činiti sa svojim tijelom. Tek se povremeno u temu uvedu i muško-ženski odnosi pa će poneki sudionik tiho primijetiti da žene samostalno, bez muškarca s kojim su začele, donose odluke. Žene će zamjeriti i muškarcima da obično oni, a ne žene vode glavnu riječ u temi o ženskom pravu.

„Nisam bila spremna na još jednu trudnoću“

Kada se je Dijani dogodila neželjena trudnoća, imala je već dvoje djece. „Vratila sam se na posao s porodiljinog dopusta. Suprug je otišao raditi u inozemstvo za pristojnu, ali ne i preveliku plaću. Vraćali smo dugove i otplaćivali kredit za stan. Ne mogu reći da je razlog za pobačaj bio samo novac, već jednostavno nismo bili spremni za još jedno dijete. Ja nisam bila spremna. Mojoj djeci je potrebna majka koja može otići na posao i provoditi kvalitetno vrijeme s njima. Nakon nekoliko teških godina, trebali smo posložiti život u normalu“, priča nam i naglašava da se nije previše dvojila. Misli da je učinila najbolje za svoju obitelj, iako se smatra vjernicom. „Svatko se s tim nosi onako kako može i zna. Ja sam tako odlučila i tako je moralo biti“, zaključuje.

Kakav je subjektivan doživljaj žena koje su napravile pobačaj u Hrvatskoj ili razmišljaju o njemu, nitko pouzdano ne zna. Sanja Cesar, psihologinja iz Centra za savjetovanje, edukaciju i istraživanje, kaže da se u raspravama i argumentacijama, u nedostatku domaćih, koriste strana istraživanja i pri tome se često zlonamjerno manipulira podacima. Ističe često citiranu takozvanu novozelandsku studiju, a prema kojoj 30% žena nakon pobačaja imaju psihološke tegobe. Pri tome se izostavlja podatak da je na području provedbe tog istraživanja upravo problematično mentalno zdravlje pacijentice zapravo glavna osnova po kojoj se dopuštao pobačaj.

Obilježene i osramoćene žene

Američka udruga psihologa radila je veliku studiju koja je sažela više od 10 godina istraživanja objavljenih u relevantnim medicinskim časopisima. Zaključeno je da se žene koje se odlučuju prekinuti trudnoću ne izlažu većem riziku po mentalno zdravlje od žena koje odluče trudnoću iznijeti do kraja, navodi psihologinja. Također, stres i depresija su puno izraženiji kod žena koje su željele dijete, ali trudnoća nije sretno privedena kraju, u usporedbi sa ženama koje su namjerno okončale neželjenu trudnoću. „Nije pobačaj, već je neplanirana trudnoća uzrok stresa kod žene. Bez obzira kako ta trudnoća završila, ona će kod žena izazivati veći stres. Slična je studija napravljena u Velikoj Britaniji s istim zaključkom“, kaže Cesar.

Društvo je, kaže, stav prema pobačaju počelo mijenjati početkom devedesetih godina kada se pokušao definirati početak života kako bi se zabranio pobačaj i promijenio zakon. „No, statistike pokazuju da konstantno oko 60% građana podržava sadašnje rješenje i zato se ni ne pokušava promijeniti zakon, već se ženama otežava pristup pobačaju. Od visokih cijena do priziva savjesti koji je ljudsko pravo, ali smo i svjedočili njegovoj zloupotrebi i načinu na koji liječnici iz pozicije moći nameću ženi svoje stavove. One zbog toga osjećaju dodatnu stigmu i sram.“

„S vjernicama je najlakše“

Ginekologinja Jasenka Gruić Koračin je zagovornica pobačaja i sama ih je nekad radila u javnoj ustanovi. Priznaje kako to nije zahvat kojem se ginekolog veseli, no žena na njega ima zakonsko pravo i stručnjaci plaćeni javnim novcem ga trebaju savjesno obavljati. Svjedoči da svaka druga žena na pobačaj dolazi s čvrstim uvjerenjem da ga mora napraviti i učinit će doslovno sve, pa čak i ugroziti vlastito zdravlje.

„Sada ginekolozi više ne žele prepisati ni pilulu za dan poslije. Prije no što ste došli u ordinaciju primila sam dvije djevojke koje su njihovi liječnici odbili. Dobro se zna da ta pilula nije abortivno sredstvo i ti kolege dovode u pitanje svoj znanstveni integritet. Takva tableta može spriječiti barem polovicu neželjenih trudnoća.“

Moralnih dvojbi, priča ginekologinja, oko pobačaj nije imala. „Embrij ima oblik čovjeka, ali to ne znači da on samostalno može živjeti. On je neka vrsta transplantata, koliko god to grubo zvučalo. Dio je ženinog tijela dok mu se ne razviju stanice koje omogućavaju disanje i alveole u plućima.“ Od oplođene jajne stanice, dodaje, ništa manje nije živ ni spermij. Na činjenicu da spermij ipak nema potpuni broj kromosoma koji definiraju čovjeka, ova ginekologinja uzvraća pitanjem – „A što je s onda s ljudima koji nemaju potpuni broj kromosoma? Jesu li onda oni uopće ljudi, ako ih to definira? Kada sam radila pobačaje nisam razmišljala u smislu da ubijam nekoga. To je potencijalno ljudsko biće, ali samo potencijalno! Ono je kao takvo dijelom tijela žene.“

Grujić Koračin misli da u medicini nema mjesta prigovoru savjesti. „Na prvom mjestu moramo imati interese pacijentice. Moralne dileme o tome treba li neka žena u poznim godinama postati majka ili treba li neka žena u dvadesetima pobaciti, moram staviti na stranu. Ako je ona autonomna, ako ona to želi, a ja joj to mogu pružiti, moram joj to pružiti kako najbolje znam i umijem. Zato sam liječnica.“

S vjernicama nema problema. „Za 35-godišnjakinju koja nosi križ pretpostavljam da je vjernica. Odlučila je prekinuti trudnoću. Uvijek pokušam pitati, iako to ne bih trebala, je li svjesna da joj je biološka dob za rađanje pri kraju. Pitala sam čak je li svjesna, ako je vjernica, da će učiniti smrtni grijeh. Rekla mi je da jest, ali i da mora to učiniti. Ako je žena to odlučila, to će i učiniti. Prave, dosljedne vjernice, one koje žive svoju vjeru, one neće nikada ni pomisliti na pobačaj. S njima mi je najlakše.“

Što je s moralnim uvjerenjima liječnika?

Ginekolog Trpimir Goluža iz KBC Zagreb, predsjednik Hrvatske udruge bolničkih liječnika, ne obavlja pobačaj. Smatra ga narušavanjem dostojanstva živog bića. Ne samo žene kojoj se izvodi, već i čovjeka koji ga izvodi, ali i nerođenog djeteta. „Studirali smo medicinu kako bismo spašavali ljudske živote. Na fakultetu nas uče da je život neprikosnovena vrijednost za koju se, ako je nužno, treba i osobno žrtvovati. Mnogi od nas poštuju život od začetka. Neprihvatljivo nam je sudjelovati u njegovoj eliminaciji.“

Tijekom obuke, priča nam, sudjelovao je samo u medicinski indiciranim pobačajima u kojima sudjeluje svaki ginekolog. „To su situacije gdje se plod nije razvio ili ne pokazuje znakove života“ objašnjava i dodaje da ne zna kako je liječnicima koji su intimno protiv pobačaja, ali ih svejedno obavljaju. „Vjerujem da svaki čovjek koji ima savjest, sudjelovanje u pobačaju doživljava kao veliki moralni izazov.“

Za kampanje protivnika pobačaja smatra da utječu i na razmišljanja liječnika. „Svi smo ljudi od krvi i mesa. Imamo puno dublja promišljanja nego što bi se moglo zaključiti samo na osnovu naših djela. Niti jednom liječniku koji radi pobačaje to nije svejedno, niti to smatra privilegijom. Rade to zato što misle da pomažu pacijentici. Nisam sklon ukidanju instituta prigovora savjesti, jer on omogućava liječnicima zadržavanje osobnog integriteta. Dobar je za kolege koji smatraju da je život najveća ovozemaljska vrednota. Bilo bi krajnje licemjerno zalagati se za to da jedna skupina ljudi ima pravo donositi odluke koja je veliki moralni izazov i paralelno nalagati drugima da sudjeluju u izvršavanju tuđeg nauma bez da se imaju pravo moralno preispitati s tim što čine“, kaže naš sugovornik uz zaključak da sloboda izbora mora omogućiti i slobodu prihvaćanja moralne odgovornosti.