Piknik na granici: pivo, slanina i bijeg na Zapad

Veliki događaji povijesti ponekad počinju sasvim maleno. Na primjer 19. kolovoza 1989. Nebo iznad Sopronpuste nije slutilo na dobro. Teški sivi oblaci su se nadvili nad mađarsko mjestašce, samo par koraka od austrijske granice. Za taj dan je bio predviđen piknik, ali ne bilo kakav. Nego politički, simbolični čin zajedništva. Od 15 do 18 sati, neposredno pored granične ograde. Simbol Europe bez granica i prepreka. No sam piknik, slanina i pivo su doslovce pali u vodu jer je pljusak ugasio i vatru postavljenih roštilja.

O tom danu niti jedan kroničar ne bi gubio riječi da se tog 19. kolovoza nije stvorila rijetka kombinacija prilike, slučajnosti i odlučnosti svih sudionika. Jer na kraju dana je gotovo 700 građana socijalističke Istočne Njemačke promijenilo stranu. Turisti iz DDR-a u mađarskoj su u jurišu pregazili malenu drvenu ogradu i tako dospjeli u slobodu na putu prema Sankt Margarethenu u Austriji. To je bio uvod za pad Berlinskog zida tri mjeseca kasnije – velika politika u izvedbi amatera.

Spremno oružje – bez osigurača

Usred zbivanja su bili „Hansi" i „Arpi": glavni inspektor Johann Göltl i potpukovnik Arpad Bela su i 1989. već dugo bili stari poznanici. Jedan je služio na zapadnoj strani granice, a drugi iza Željezne zavjese. „Imali smo Glock", sjeća se „Hansi" Göltl u razgovoru s novinarima 25 godina kasnije. „Devet milimetara! Glock je katastrofa, on nema osigurača i puca odmah i takvog smo ga nosili na dužnosti". I „Arpi" Bela je imao Glock – doduše kao mađarski proizvod.

Još danas njih dvoje razmišljaju o onome što se na njih sručilo oko 15 sati kao prirodna nepogoda. „Hansi" i „Arpi" su u tom trenutku bili na samoj granici u očekivanju najavljenog političkog piknika. Zeleni pojas na mađarskoj strani je nepregledan, jedno brdo zaklanja pogled. Odjednom su niz brdo brzim korakom počeli silaziti na stotine muškaraca, žena i djece, još brže prošli pored „Arpija" i četiri-pet mađarskih graničara, otvorili vrata na ogradi i u slijedećem trenutku bili u nekom drugom svijetu: na Zapadu.

„Može se preko Mađarske"

Na tisuće ljudi su kasnije krenuli njihovim putem jer je u ljeto 1989. DDR bila na izdisaju. Zemlja se ekonomski nalazila u slobodnom padu, ljudi su se glasno bunili dok je državni vodstvo pod Erichom Honeckerom još objavljivalo velike uspjehe povodom 40. obljetnice „Zemlje radnika i seljaka". Nije se htjelo čuti što poručuje narod. Došlo je vrijeme da Istočni Nijemci počeli politički glasovati – svojim nogama i odlaziti iz zemlje.

U Mađarskoj, najzapadnijoj državi Istočnog bloka je i tog ljeta na Balatonu ljetovalo desetine tisuća građana DDR. Brzo su se proširile prve glasine o „rupama" na granici sa Austrijom. Već u svibnju su ministri vanjskih poslova Austrije i Mađarske, Alois Mock i Gyula Horn simbolički prerezali bodljikavu žicu na granici.

Zato su već kod prvih glasina mnogi Istočni Nijemci odlučili ostati u Mađarskoj i nakon što im je istekla mađarska turistička viza. Potajice se pripremao bijeg. Mađari koji znaju taj kraj su im davali savjete. Na središnjem stražarskom tornju u Sopronskoj pustari nikad nema nikoga, jednostavno treba kod kamenoloma skrenuti u šumu i krenuti prema tom tornju.

Taj dan kad je organiziran Paneueuropski piknik - što je bila ideja Otta von Habsburga, tadašnjeg čelnika Paneuropske stranke i unuka posljednjeg K.u.K. (cara i kralja) Austro-Ugarske je bila idealna prilika pobjeći iz Istočne Njemačke.

Tko im je pomogao?

Mađarska je tada već daleko odmakla od socijalističke ideologije. Već godinu dana ranije je vlada u Budimpešti je darovala svojim građanima slobodu putovanja. Iste godine je državni dužnosnik  Imre Pozsgay već i u mađarskim medijima izjavio kako je „Željezna zavjesa"  „moralno i politički zastarjela". Isto tako, Mađari nisu više imali namjeru služiti kao čuvari desecima tisuća Istočnih Nijemaca koji su ljetovali u toj zemlji.

Ipak: i trideset godina kasnije nema jasnog odgovora tko je tog 19. kolovoza doista vukao konce. Je li to bila novostvorena mađarska oporba? Carski unuk – odnosno njegova kćerka Walburga koja ga je predstavljala na toj manifestaciji? Tajne službe? „Visoka" politika? Ili svi zajedno?

Walburga von Habsburg i dalje smatra svojeg oca idejnim začetnikom tog političkog piknika kojeg je izrijekom dopustila tadašnja vlada Mađarske. Sve do danas se čuje i kako je mlada mađarska oporba, Demokratski forum Mađarske organizirao slaninu i pivo za roštilj kako bi ispitali do kuda seže demokracija u Mađarskoj.

Doista urotnički zvuči slijedeće: nitko drugi nego član Politbiroa Mađarske, Imre Pozsgay je danima prije piknika stupio u kontakt sa predstavnicima katoličkog humanitarnog Malteškog reda – oni su se skrbili za turiste iz DDR koji nisu došli na Balaton na odmor, nego da pobjegnu na Zapad. Njegova poruka je glasila: granica će biti otvoren nekoliko sati i građani DDR će „valjda već naći put ako se slučajno nađu u blizini".

„Pa sve je bilo dogovoreno"

Zanimljivo kako su i mađarska oporba i predstavnici Paneuropske unije složni u jednom: svi su bili zapanjeni dinamikom događaja koji su uslijedili tog poslijepodneva. U pozadini su očito djelovale i druge, više i djelotvornije sile: tako se bivši djelatnik mađarske oporbe Laszlo Nagy još i danas čudi što je uoči piknika vozač zapadnonjemačkog veleposlanstva u Budimpešti dijelio pune vreće pozivnica turistima na Balatonu za piknik na granici sa Austrijom, pisane na njemačkom i mađarskom. Danas je javna tajna kako je i njemačka obavještajna služba tu žestoko imala svoje prste.

Sve te pripreme su potpukovnika Arpada Bellu i njegove ljude dovele u opasnu dilemu: njihov posao je bio zaustaviti te bjegunce, po potrebi i oružjem. Pustiti ih da prođu je bila povreda dužnosti. Zato je upravo djetinjasto bjeguncima okrenuo leđa i svoje ljude zaposlio „važnijom" dužnošću: provjeravati tko to ulazi u Mađarsku iz Austrije. Čin heroja?

Ma kakvi! „Arpijev" austrijski kolega je sve to pratio sa druge strane granice. Više godina kasnije je i tadašnjem njemačkom kancelaru Kohlu ispričao kako je mađarski časnik zbog toga za vratom imao i disciplinski postupak od svojih nadređenih. „Budale!", rekao je Kohl. „Pa sve je bilo dogovoreno!"