Perfidni sustav u koncentracijskom logoru Buchenwald
11. travnja 2015Amerikanci su izbrojali 21.000 logoraša kada su 11. travnja 1945., četiri tjedna prije kraja Drugog svjetskog rata, u blizini Weimara naišli na nacistički sabirni logor Buchenwald. Povjesničari su utvrdili više od 56.000 mrtvih od ukupno 266.000 ljudi koliko ih je prošlo kroz taj logor u razdoblju od 1937. do 1945. godine. To mjesto užasa prostiralo se najprije na površini od 46 hektara, kasnije je čak prošireno na 190 hektara.
Nacisti su ubijali zatočenike, mnogi su umrli od posljedica robovskog rada ili su jednostavno usmrćivani injekcijama. Buchenwald nije bio logor za istrebljenje poput Auschwitza. Bio je to prije svega radni logor za proizvodnju oružja sa specifičnom strukturom nadzora. Naime, nadzor nisu obavljali samo pripadnici zloglasnih vojnih postrojbi SS-a, nego i tzv. kapoi, zarobljenici s posebnim privilegijama i zadaćama. Bio je to perfidan sustav koji je stvarao nepovjerenje, strah i zavist među logorašima. Granice između žrtava i počinitelja su izbrisane.
Logor kao industrijsko postrojenje
Sabirni logor Buchenwald nastao je 1937. godine. On je sve do kraja rata bio najveći koncentracijski logor na teritoriju Njemačke. Tu su zatvarani Židovi, Sinti i Romi, komunisti, ali i homoseksualci, beskućnici, Jehovini svjedoci i kažnjavane osobe. Politički zarobljenici su nosili crvene, a kriminalci zelene oznake. Iseljenici su bili označeni plavom, homoseksualci ružičastom bojom. Za razliku od Auschwitza, Buchenwald je od početka bio radni logor. Tu se proizvodilo naoružanje. U logoru je proizvedena četvrtina svih strojnica kojima je raspolagala njemačka vojska.
Kapo: spasitelj ili mučitelj?
Kada su Amerikanci u travnju 1945. stigli u Buchenwald, bili su zbunjeni. Pored izgladnjelih i oslabljenih zatvorenika u njihovoj tankoj prugastoj zatvorskoj odjeći u susret su im došli i uhranjeni i dobro odjeveni logoraši koji nisu pripadali SS-u. Bili su to "oni drugi zatvorenici" - kapoi. Oni su imali posebna zaduženja i među ostalim služili i kao svojevrsna policija u logoru. Radili su i u upravi ili u odjelu za odjeću i obuću. Imali su privilegije, dobivali više hrane, smjeli su se slobodnije kretati i zimi su dobili topliju odjeću. Oni su bili autoritet i sudjelovali u stvaranju pravila u logoraškoj svakodnevici. Sustav kapoa je bio neka vrsta logoraške samouprave.
SS je od te strategije imao dvojaku korist. S jedne strane je rasteretio vlastite kapacitete, jer je postajalo sve teže upravljati ogromnim logorom koji se stalno širio. S druge strane, uspostavom takve hijerarhije unosio se razdor među logoraše. Kapo je u logoru mogao uništiti nečiji život - ili ga spasiti. Udvostručiti porcije hrane ili izreći smrtnu kaznu. Recimo kada se radilo o tome tko će se naći na popisu osoba određenih za transport u jedan od logora za istrebljenje.
Kapo je uglavnom mogao biti samo Nijemac. Logoraši su većinom bili stranci. Zatočeni Nijemci su obično bili politički neistomišljenici, pa je među njima bilo vrlo mnogo komunista. Zbog toga su kapoi u Buchenwaldu uglavnom bili članovi Komunističke partije Njemačke (KPD). SS ih je čak smatrao "nacionalnim instrumentom održavanja reda SS-a u unutarnjoj organizaciji multinacionalnog logoraškog društva", utvrdio je povjesničar Lutz Niethammer.
DDR i veličanje kapoa
Kada su 11. travnja 1945. prvi američki vojnici stigli do ulaza u Buchenwald, zatočenici su pod vodstvom kapoa već preuzeli nadzor nad logorom. SS-ovi nadglednici i zapovjednik Hermann Pister pobjegli su već nekoliko sati ranije. Amerikancima se ukazao iznenađujući prizor: postrojbe zatočenika marširale su preko središnjeg logorskog trga, a logoraški orkestar je svirao "Internacionalu". Među kapoima, koji su bili zdraviji od drugih, vladali su red i disciplina. Drugi logoraši su iznemoglo ležali na podu. Logoraško društvo predstavilo se osloboditeljima sa svim svojim žrtvama, počiniteljima i suučesnicima.
Na početku je bilo govora o herojskoj skupini KPD-a koja je pružala otpor u Buchenwaldu, spasila zatočenike i čak organizirala ustanak. To se kasnije pokazalo pukom legendom koju su proširili komunistički kapoi. DDR-ovi komunisti su dugo održavali tu legendu na životu. U povijesnim knjigama bivše Istočne Njemačke veličala se herojska uloga komunista u Buchenwaldu. Kasnije je uvid u dokumentaciju pokazao nešto drugačiju sliku. Kapoi su svoje preživljavanje osiguravali tako što su umjesto svojih komunističkih istomišljenika u smrt slali druge zatočenike. Komunisti su u logoru sudjelovali i u medicinskim eksperimentima i time su odgovorni za smrt onih koji su ubijani injekcijama.