Pavlov posljednji sat u seoskoj školi

Pavle Stevanović iz sela Ram jedini je đak u seoskoj školi. Još samo jedan dan. Jedva čeka rujan kada će krenuti u peti razred sa svom ostalom djecom u svojoj matičnoj školi u Velikom Gradištu. Do tamo će svakodnevno morati putovati. Pavle kaže da je jedini đak bio „samo dvije godine" i da je vrlo dosadno bez društva za igru.

„Kakav mi je osjećaj što odlazim iz ove škole? Lijep! Sad ću moći družiti se", kratko objašnjava desetogodišnjak. A na pitanje kako je do sada provodio veliki odmor, kaže: „Pa sjedim i dosađujem se. Kao i uvijek. Što drugo?!"

I Pavlovoj učiteljici Maji Marinković sat s jednim đakom nije lak. Kaže da je sve što uče prilagođeno njemu, ali da je teško održavati radnu atmosferu u situaciji u kojoj oni rade.

„On je sam i nema se s kim usporediti, niti ga ja mogu usporediti s drugom djecom. Nema ni tog natjecateljskog duha. Kad pišemo recimo sastav, on ne zna kako su druga djeca napisala i koje su mogućnosti druge djece, da vidi što treba popraviti ili da vidi koliko je dobar u nečemu. Jednostavno, fale mu djeca", objašnjava učiteljica. Kada bude ispratila Pavla u peti razred možda će ostati i bez posla. Kaže da još uvijek ne zna što će biti s njom iduće godine, s obzirom na to da u selu nema djece koja trebaju krenuti u prvi razred.

Cijelo selo preselilo u Trst

To nije jedina škola s jednim đakom u istočnoj Srbiji, ali je jedina koja će se iduće školske godine „ugasiti", dok ne stignu novi školarci. Vladimir Marković iz Rama kaže da za svojih 90 godina nikada nije vidio ovako praznu seosku školu.

„Ja pamtim kada sam ja polazio u školu, mojih vršnjaka je bilo 18, a ukupno je bilo 60 đaka. Do ove godine je bio jedan. A sad neće biti ni jedan. Nema djece... Nekad je Ram imao 480 stanovnika. Sad nema ni dvjesto! Prije smo ovdje u Ramu imali 275 krava, sad imamo jednu", priča vremešni djed Vladimir, dok jedna baka optimistično kaže da će se djeca roditi ove godine, jer je došla roda. Kad je došla prošle godine, kaže, rodilo se troje djece.

Iako se prostire na više od 8.000 kvadratnih kilometara, cijela istočna Srbija ima nešto manje od 350.000 stanovnika. Kao jedan Niš. I to je previše, smatraju stanovnici ovoga kraja, s obzirom na to da su mnogi tu samo na papiru, a zapravo žive u inozemstvu. Gotovo da nema kuće koja nema nikoga u Austriji, Italiji, Njemačkoj, dok se skoro čitavo jedno selo, Topolovnik, preselilo u Trst. Mještani kažu, imaju čak i svoju plažu koja se službeno zove Topolovnička plaža.

Ništa se nije pomaklo za 100 godina

Nisu samo ogromne kuće prazne, prazne su i ogromne površine obradive zemlje na plodnom tlu pored Dunava. Baku Mirjanu Nikolić zatekli smo kako se vraća s imanja s korpom mladog krumpira. „Nemam mnogo zemlje, nisam mnogo bogata. To što imam, obrađujemo. Kad imamo pare kupimo gorivo, kad nemamo, šutimo i kopamo bez ralice, bez prskanja. Što da radiš?!"

Mještani kažu da se i ne isplati baviti se poljoprivredom i stokom, jer cijena stoke padne dok se ona uzgoji. Drugi razlog je, kažu, što nema tko time se baviti. Sela se osipaju, a u njima su uglavnom staračka domaćinstva. Ljudi nisu više radno sposobni. Također, odlazi se masovno u inozemstvo, a sada već postoje generacije koje su rođene u drugim zemljama i nemaju razloga ni želju da se vrate u Srbiju.

„Interesantno je da je Veliko Gradište u 19. stoljeću imalo 3.100 stanovnika, a sto godina kasnije isto toliko. Ništa se nije pomaklo za 100 godina", kaže povjesničar Nenad Mihajlović. „Onda je izgradnjom Đerdapa, kada su potopljena okolna sela, došao poveći broj stanovnika, da bi se posljednja dva desetljeća broj konstantno smanjivao. Razlog je jednostavan, ljudi idu za boljim životom i uvijek idu tamo gdje im je bolje. I stari Latini su imali izreku ubi bene ibi patria, ili – gdje mi je dobro, tamo mi je domovina."

„Priča ovog kraja je da je stanovništvo negdje šezdesetih godina počelo intenzivno odlaziti u inozemstvo", kaže Mihajlović. „I onda su tamo ti ljudi po inozemstvu stekli nekakve imovine, veze, i onda su počeli sa sobom odvlačiti i svoje rođake. Tako da je ta baza koja se nalazi u inozemstvu velika. I onda sada već u ovoj situaciji imamo čitave generacije čiji su djedovi i babe već uvelike u mirovini, žive u Beču, Trstu i slično. Dakle, imaju kamo otići, i onda im se to jednostavno otvara. Da ne spominjem naravno i devedesete, one čuvene krize kada je nestalo tvornica, kada je nestalo industrije. Znate, Gradište je imalo ranije oko 2.000 ljudi koji su radili samo u nekakvim tvornicama. Danas ovdje nema ni jedna tvornica. Ni jedna!"

Ako se gase škole, gase se i naselja

Ipak, kaže povjesničar Mihajlović, u odnosu na prethodna dva desetljeća nešto se znatno promijenilo – ranije su roditelji odlazili u inozemstvo raditi, a djecu ostavljali babama i djedovima da se školuju u Srbiji. Djeci su ostavljali izbor hoće li potom ostati u Srbiji ili otići iz nje. „Danas odlaze kompletne obitelji, roditelji vode sa sobom i djecu, pa ih upisuju u njemačke, austrijske i talijanske škole. Te generacije već ne znaju ni srpski i vjerojatno se nikada više neće vratiti da žive ovdje. To je ono što zabrinjava."

To se najbolje vidi i po broju djece po školama koji se konstantno smanjuje. Direktor Pavlove matične škole koja se nalazi u Velikom Gradištu Dragan Mandić kaže da je jedina škola u tom mjestu, „Vuk Karadžić“, 2004. imala nešto više od 1.200 đaka, prije tri godine 850, prošle 820, da bi ove godine imala 800. Prije tri godine upisana su tri prva razreda, a ove samo dva.

„Pored Rama, ima deset područnih odjeljenja gdje ukupno ide 127 učenika. U nekim školama ima do deset đaka, u nekim do 30. Smatram da, bez obzira na broj učenika, ne smijemo dozvoliti da se te seoske škole gase. Jer ako se gase škole, gase se i naselja. Mi se trudimo svim silama da ne dozvolimo da ijedno naselje ostane bez škole. Trudimo se da Ram ipak ima i iduće godine učenika iz drugog sela, a one tamo 2019/2020 godine stižu u školu tri učenika", kaže direktor Mandić.

Ljudi ima samo ljeti i u vrijeme slava

Ostaje otvoreno što će se dogoditi u iduće dvije godine i hoće li i ta tri potencijalna učenika u selu Ram otići u inozemstvo. S obzirom na život s malom ili nikakvom plaćom, u tom kraju je sve više onih koji razmišljaju kamo bi otišli. Međutim, ima slučajeva da se netko i vrati. Dragiša Stokić vratio se u Veliko Gradište nakon što je 15 godina radio u Bologni. Nakon što je stekao puno iskustva u radu u vinogradu i proizvodnji vina, kupio je zemlju ispred ulaza u selo Ram i tu se bavi vinogradarstvom. Jedini je koga smo zatekli da radi u polju.

„Svi su otišli. Netko mora i ostati da radi", kaže Dragiša. „Ja sam kupio 15 hektara ovdje, jer su ovdje i u vrijeme Rimskog carstva i u vrijeme Turaka bili vinogradi. Pripremam plantažu i bit će tu lijepo vino. Ove godine će nam biti prvo vino. U Italiji su pored vinograda i restorani i prenoćišta, ima i domaćih životinja pa i ja ovdje planiram napraviti nešto slično. Ljudi dođu na Srebrno jezero, pa malo prošetaju do nas na čašu vina i uživaju u prirodi."

Turisti dolaze na Srebrno jezero koje se nalazi u ovom kraju. Među njima ima domaćih, ali i stranaca, tako da kraj tijekom ljeta oživi. Oživi i tijekom praznika, i u vrijeme slava, jer tada dolazi rodbina iz Austrije ili Njemačke. Ali veći dio godine istočna Srbija je prazna. I praznit će se i dalje, kažu mještani. Čak i desetogodišnji Pavle s početka priče otkriva nam da, čim završi školu, planira otići, iako još ne zna kamo. Kaže da mu se ne sviđa ostati u selu, ali ni preseliti se u Gradište. Možda će u Njemačku…

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.