Pate roditelji, pate djeca – a ne političari i biskupi

Ja sam žena. Katolkinja. Majka dvoje dece. I ljuta sam.

Naša djeca su još mala, a sjećanja na trudnoće svježa. Imali smo sreću da nismo bili izloženi toj nepojmljivoj dilemi, no ipak su trudnoće značile po devet mjeseci strepnje: hoće li sve proći dobro.

Ne mogu ni zamisliti kako je ženi i njenom partneru kada čuju da dijete u trbuhu neće imati šanse prežjeti ili će na svijet doći s teškim hendikepom. Čista je tortura prisiljavati ženu da iznese takvu trudnoću ukoliko se ne osjeća spremnom za to.

Sjećam se s koliko sam strahopoštovanja odlazila ginekolginjii na prenatalne preglede. Bila sam vrlo zahvalna medicini što mogu na vrijeme saznati ima li komplikacija. I što ću, u najgorem slučaju, sama donijeti odluku kako dalje. Sigurno je uistinu teško donijeti tu odluku.

Divim se svima koji odluče da donesu teško bolesno dijete na svijet i da ga onda čitavog života prate u stopu. Nema riječi kojima bih mogla izraziti poštovanje za takve porodice. Poznajem neke koji su se usudili. To je hrabrost.

Ali, uvreda je pretpostaviti da su oni koji su donijeli drukčiju odluku kukavice ili protivnici života. Hrabrost je potrebna i za takvu odluku koja, kao i suprotna odluka, nosi doživotne posljedice.

Tko drugi, osim same žene, smije odlučiti o tome? Ne ide mi u glavu kako se netko može ovako ogavno petljati u najosejtljivije kutke života.

Doduše, od Ustavnog suda, kojeg kontrolira vladajuća stranka u Poljskoj, nije se ni mogla očekivati drukčija odluka. Oni su ispunili zadatak da zadovolje najveći dio vladajuće garniture i katoličke biskupe.

Ovime su žene osuđene na strašno odbrojavanje do smrti svoje tek rođene dece. Mnoga od te djece preživjeti će samo nekoliko dana ili tjedana, ali to kao da nikoga ne zanima. Patiće roditelji, patiće i ta djeca. Oni koji danas govore o „punoj zaštiti života" – neće patiti.

Jednako tako državu uglavnom ne zanima podrüka porodicama s teško oboljelom djecom. Nije tu rijeö o novcu, već u strukturnim mogućnostima. Za rehabilitaciju, primjerene škole, puteve bez barijera i okončanje stigmatizacije.

Nije tu stvar tko je „za", a tko je „protiv". Radi se o pravu žena da same odlučuju o elementarnim stvarima. Poljska država sve dublje zadire u dijelove ljudskih života koji je se ne bi smjeli ticati. Politika definira tko je pravi Poljak, dobar krüäaniin, istinska žena i majka.

Odlično znam da su žene dovoljno jake da same odlučuju. Ne čudi me što se mnogima to ne sviđa. Sada je u Poljsko, nažalost, njihovo vrijeme.