Budimo sasvim iskreni! Tijekom kaotične vladavine Donalda Trumpa na neki način je sve bilo i ustvari - opušteno. Njegovo okretanje leđa multilateralizmu i međunarodnim organizacijama, te njegove prijetnje izlaska iz NATO-a, oslobodili su Europljane obveze da rade na političkoj suradnji i zajedničkoj obrani. S obzirom na to da je i pitanje krivca bilo razjašnjeno, Europljani su se mogli opustiti i sanjati o strateškoj autonomiji.
Ministar vanjskih poslova SAD-a Antony Blinken (naslovna fotografija) sada jasno stavlja do znanja da Washington želi novi početak. On je obećao pošten odnos prema partnerima - ako preuzmu svoj dio tereta. Prije svega u Njemačkoj vjerojatno nitko nije gajio iluziju da je neugodna rasprava o povećanju izdataka za obranu završena. Naprotiv, ovoj američkoj vladi će biti mnogo teže objasniti spor tempo od strane Berlina po pitanju (rasta) vojnih izdataka.
Idemo razgovarati o Kini!
Pritom nije samo riječ o novcu i oružju, već i o drugim temama. Njih bi trebalo prilagoditi promijenjenim prijetnjama, zahtijeva Blinken. O tome se u Europi već dugo razgovora, ali do sada je malo što toga postignuto. Blinken pritom želi sveobuhvatni pristup: osim magičnog cilja od izdvajanja za vojsku u visini od 2% BDP-a, traže se i političke vještine. To bi moglo otvori nove mogućnosti za njemačku vladu, za jačanje NATO-a iznutra, kroz logističku ili privrednu pomoć zemljama-članicama.
„Pojedini partneri se kreću u pogrešnom smjeru", ocijenio je ministar vanjskih poslova SAD. Pritom misli na Rusiju, a prije svega na Kinu. Nakon posljednjeg sastanka odnosi Pekinga i Washingtona vidno su pogoršani. Blinken međutim priznaje da je za neke Europljane odnos prema Kini iznimno kompleksan i da nije uvijek na istoj liniji s SAD-om.
I pored toga, on preporučuje zajedničko suočavanje s prijetnjama koje dolaze od strane nove, agresivne kineske politike. Trebalo bi popuniti praznine u tehnologiji i infrastrukturi koje Kina koristi kako bi izvršila pritisak. Svima nam je poznata lista strateških proizvoda koje Peking može iskoristi kao političku polugu u smjeru Europe.
Sukob je već počeo
Početkom tjedna EU je već mogao naslutiti kakvu cijenu bi moglo imati suprotstavljanje predsjedniku Xiju. Sankcije protiv pojedinih partijskih čelnika zbog progona Ujgura, u načelu su bile diplomatski umjerene. Reakcije iz Pekinga su međutim bile pretjerane i neumjerene. To bi sada EU moglo na koncu koštati i investicijskog sporazuma - koji je potpisan u prosincu.
Taj ugovor je bio važan Angeli Merkel, ali zapravo je to stara politika. Kao prvo, greška je bila što se s tim požurilo, prije nego što je Biden stupio na dužnost. Drugo, takav sporazum ne može utjecati na novu, agresivnu politiku Pekinga. Samo ako Europljani zajedno s Amerikancima formiraju front, šteta za kinesku privredu bi mogla biti toliko velika da bi kompromisi onda bili takoreći - iznuđeni.
Obrana i politika - nerazdvojni
Ono što također predviđa nova linija američke vlade je to da se NATO mora više uključiti u politiku. To je zahtijevao i francuski predsjednik Emmanuel Macron u govoru o „klinički mrtvom" NATO-u. Ali to nije tako jednostavno, jer za to je potreban radikalan zaokret u svakodnevici Saveza. Umjesto organiziranja vojnih manevara, zemlje-članice bi morale razvijati strategije: na primjer kako da se odgovori na rusku ekspanziju ili na planove o naoružavanju.
Blinken ponovno na dnevni red stavlja i obranu demokratskih vrijednosti. Dakle, "guši” ljubav koja je vladala između Donalda Trumpa i malih i velikih diktatora širom svijeta. Sada bi se moralo nešto poduzeti ako se negdje podriva demokraciju i ljudska prava. Europljani bi mogli krenu od svog dvorišta i nekih novijih članica, a zatim nastaviti s NATO-partnerom - Turskom.
S jedne strane povratak partnerstvu s SAD-om predstavlja olakšanje za europske vlade. S druge strane, trebalo bi im biti jasno da iduće godine neće biti nužno ugodnije i da to partnerstvo može imati itekako visoku političku cijenu.