Paraolimpizam – bodovi ovise o invalidnosti
20. ožujka 2010To nije fer – razmišljaju laici u gledalištu i pred TV ekranima. Josefa Giesena unatjecanju u biatlonu suparnici pretiču bez pola muke. Taj Nijemac nema ruke i zato ne može držati štapove kojima bi se podupirao dok skija, a njegovi konkurenti imaju bar jednu ruku kojom drže štap.
„Uvijek je netko u prednosti zbog različitog stupnja invalidnosti. Ali, prednost zbog toga što netko može držati štap, a neko ne može, regulirana su pravilima“, objašnjava Giesen. U biatlonu, na primjer, postoje tri kategorije invalidnosti, odnosno tri natjecateljske kategorije: stojeći, sjedeći i slabovidni natjecatelji. U okviru tih kategorija postoje i potkategorije. Vrijeme se obračunava ovisno o tome u kojoj je natjecatelj kategoriji. „Moj koeficijent je 87. To znači da će od mog konačnog vremena biti odbijeno 13 posto.“
Sustav nužan, ali ne i savršen
Sportašima koji imaju nizak stupanj invalidnosti, oduzima se viši postotak i obratno. Sustav je vrlo sofisticiran, ali nije baš uvek pravedan, slaže se Josef Giesen, osvajač brončane medalje u biatlonu na Paraolimpijskim igrama u Vancouveru.
„U kategoriji LW5/7, u kojoj sam i ja, ima natjecatelja s različitim dužinama ruku, a svima nam se odbija isti postotak. To bi se moralo regulirati. U toj kategoriji je, na primjer, i jedan Rus koji ima ruke, ali bez šaka, pa rukama može postići zamah. On ima isti koeficijent kao i mi ostali i to bi trebalo regulirati.“
Sa Josefom se slaže i njegov kolega Frank Hefle koji na Sveučilištu u Freiburgu radi na razvoju sustava s postocima: „Ne mogu tvrditi da je sustav potpuno razvijen.“
Problem je u sljedećem: metoda se temelji na prosječnim rezultatima. Ali, sustav se „okreće naopako“ kada netko, kao npr. slijepa Verena Bentele, osvoji zlatne medalje u biatlonu i na dugoj stazi s ogromnom prednošću u odnosu na konkurente. „Ako je neko talentiran on 'pomiče granice'. Sustav se mora prilagođavati, ali alternative mu nema“, zaključuje Bentele.
Autori: Sara Noj Faupel / Ivan Đerković
Odg. ur: sk