Papa u nemogućoj misiji

Za papu Franju sigurno ima i lakših posjeta od ovog Sarajevu. No to je bilo nužno. Jer, najoptimističnije što se može reći za BiH je - više se ne puca. Kad papa dolazi u posjet nekoj od država Južne Amerike, gdje i Bog zna da sve ne funkcionira najbolje, gdje su siromaštvo i nasilje dio svakodnevice - onda je izvjesno da će ga tamo dočekati s općim oduševljenjem. Tamo je katolicizam "kod kuće", a njegova riječ ima težinu.

Srca ugrije i kada putuje u europske zemlje blagostanja. Ti posjeti ne prolaze tako bučno i emotivno kao u Latinskoj Americi. Učinak je umjeren. Osjetimo neku vrstu skrivenog osjećaja krivice. Osjetimo koliko malo mjesta u našim ubrzanim životima zauzimaju kršćanske vrijednosti i Crkva. Kada dođe papa, onda nas to malo umiri. Podsjetimo se naše kršćanske tradicije i obećamo sebi da ćemo se popraviti - barem malo. U oba slučaja, posjet pape ostavi neke tragove - makar oni i bili mali.

U Sarajevu je međutim vjera morala biti posebno jaka kako bi dala bilo kakav impuls iznutra razjedenoj vještačkoj državi. Protagonisti koji su prisutni na sceni u BiH i 20 godina nakon rata djeluju kao netko tko nije sposoban da nešto nauči. Papa je ipak odlučio stati pred njih i time se pobrinuo da ponovo bacimo pogled na ovaj zatrovani kut Europe.

Zamrznuti rat

BiH službeno želi postati dio EU-a. Na snagu tek što je stupio Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Ipak, duboka logika zamrznutog sukoba Srba, Bošnjaka i Hrvata, Jugoslavije u malom, sastoji se upravo u potiskivanju tog političko-ekonomskog cilja. Lagano srastanje umjetnog spoja Republike Srpske i Federacije BiH u Europsku uniju dovelo bi do toga da se oduzme vjetar u leđa nacionalistima na svim stranama. Oni bi izgubili moć koju sada imaju, njihov korumpirani sustav rođačke politike doživio bi svoj kraj. No nijedan od političkih čimbenika to ne želi. Moćnim klikama kojih ima na svim stranama je dobro.

Stopa nezaposlenosti iznosi 50 posto. Koga to zanima, kada je netko istovremeno gazda u svojoj "bonsai-državi", u kojoj pravosuđe i birokracija rade ono što se od njih očekuje? Kada iz Bruxellesa pozivaju na borbu protiv korupcije u BiH, onda je to posljednje što dopire do ušiju onih u Banja Luci i Sarajevu. Narod, nažalost, nije pametniji od svojih političkih vođa. Poslušne "ovčice" već 20 godina redovno biraju svoje "koljače", nacionalističke stranke stalno su na vlasti. Mirovni apeli pape Franje u takvom okruženju stoga su samo vrlo skromne želje.

Vjera kao vođenje politike drugim sredstvima

Brižljivo planirana koreografija papinog posjeta je dokaz koliko su kontaminirani odnosi nekadašnjih ratnih protivnika. Stolicu na kojoj je papa sjedio tijekom mise na stadionu napravile su zanatlije muslimani, oltar Hrvati. Samo se može naslutiti koliko diplomatskih napora je bilo potrebno da bi se na scenu izveo zbor djece različitih vjeroispovjesti.

U BiH se odvija žalosna igra. Čak i pogled na samu hrvatsko-katoličku zajednicu čini čovjeka depresivnim. Sarajevo je već stoljećima mjesto gdje cvjeta red franjevaca. Red kojem pripada i sam papa ovdje je, u pravom smislu te riječi, blagoslov za sve. Bosanski franjevci već stoljećima važe kao faktor balansa među religijama, posebno u vremenima kada su židovi u Sarajevu bili jedan od stupova urbano-duhovnog života. Međutim, od ratova u kojima se raspala Jugoslavija franjevci stoje pod pritiskom braće iz vlastitih redova - franjevaca iz Zapadne Hercegovine. Oni stoje na strani hrvatskih nacionalista, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. I sam taj unutarnji sukob među franjevcima je kompliciran i deprimirajući.

Inače, BiH danas napušta isti broj katolika koliko ih napušta i Siriju, Irak ili Nigeriju. S obzirom na takve okolnosti - bolje je učiniti bilo što nego ništa - možda je tako mislio papa Franjo. Bosni i Hercegovini su u svakom slučaju potrebni strpljenje EU-a i Božja pomoć.