'Pa neće valjda rat?'

Anton je prije često odlazio u Rusiju. Konačno, iz njegovog Harkiva mu treba jedva pola sata autom do granice i do Belgoroda u Rusiji. Ovaj Ukrajinac nije trebao nikakvu vizu za Rusiju, jer je i drugi po veličini grad u Ukrajini zapravo pogranično područje. Dovoljno je da pokaže svoju ukrajinsku putovnicu i već bi bio u susjednoj zemlji.

"Moja žena i ja imamo i račun u jednoj ruskoj banci", priznaje Anton. Četrdesetak mu je godina i stručnjak je za računala. A priznaje i još jedan razlog da često odlazi u Rusiju: cijena benzina. U Harkivu litra supera košta gotovo jedan euro, u Belgorodu jedva šezdesetak eurocenti.

Ali od kako su Rusi okupirali ukrajinski poluotok Krim, Anton u Rusiju ide samo kad doista mora. Odlučio je i likvidirati svoj račun u ruskoj banci, a ne želi niti da ga fotografiramo, niti da mu objavimo puno ime. Jer, kaže, "Rusi su poludjeli" i smatra kako je Moskva Kijevu već objavila rat. Rusija i silom želi zadržati Ukrajinu u svojoj zoni utjecaja.

Znakovi dobrodošlice

Ožujak je i u tom kraju se dugo drži magla, dok je temperatura tek iznad nule. Cesta prema granici vodi kroz nekoliko sela, a na rubu ceste često se vide i ukrajinske i ruske zastave. "To je uvijek bilo tako, nešto kao znak dobrodošlice", smije se Anton.

"Ne vidim baš da ovdašnji ljudi žele biti dio Rusije", smatra četrdesetogodišnjak. Ne vjeruje niti da će Rusi, kao na Krimu, provaliti vojnom silom i osvojiti Harkiv. Ali ne želi niti staviti ruku u vatru da i tamo neće doći tenkovi jer u tom području živi i mnogo Rusa.

Za ukrajinske okolnosti, cesta prema Rusiji je u gotovo odličnom stanju. Jedva da ima rupa na cesti i nakon pola sata stižemo na granični prijelaz Šuravljovka. Za stanovnike regije postoji osobito brzi prijelaz pred kojim stoji tek nekoliko automobila i svi brzo prolaze u Rusiju.

Ali upravo sa Šuravljovke ruski mediji javljaju o "tisućama izbjeglica" koji u Rusiji traže utočište. U stvarnosti, na granici gotovo da nema žive duše. Cesta je praktično prazna, a i zapovjednik ukrajinske pogranične policije se mora smijati: "Ne, nema tu nikakvih rijeka izbjeglica."

Samo poneki pas na autocesti

Majoru je tridesetak godina i nije vidio niti nekakav pokret ruskih oružanih snaga. Doduše, Anton ga podsjeća kako su tamo nedavno bile ruske vojne vježbe i kako je Belgorod bio pun ruskih vojnika. Ali na ukrajinskoj strani nema nikakvih tenkova niti vojnih vozila.

Major ipak priznaje kako su ih "kadrovski pojačali i sad ima dvostruko više graničara nego inače". Ali razlog tome su bile Olimpijske igre u Sočiju i to nema veze s krizom na Krimu. Anton nam ukazuje i kako ukrajinski službenici nose strojnice: "Prije toga nije bilo", objašnjava nam Anton.

Vozi nas dalje, prema glavnom graničnom prijelazu Hoptivka (na naslovnoj fotografiji) koji je udaljen tek nekoliko kilometara. Niti tamo nema ni traga izbjeglicama i na cesti je toliko mirno da se svatko mora upitati, je li to doista glavna prometnica između Rusije i Ukrajine. Jedva da ima ljudi, jedino psi mirno šeću po višetračnoj prometnici.

"Prosvjednike su drogirali"

Na autobusnoj postaji stoji mladi par. Dvadesetak im je godina, oboje su Rusi iz Kurska i čekaju autobus za Harkiv - Rusi će reći Harkov. Mlada žena je sigurna: "Ne, neće biti rata s Ukrajinom." Kad je riječ o Krimu, po njihovom mišljenju to nije nikakva okupacija nego su tamo otišli "pomoći ruskom stanovništvu".

Ruskinja objašnjava protekle događaje tako da i Anton ne može vjerovati svojim ušima: "Ljudi u Kijevu nisu prosvjedovali samo tako, nego su za to dobili novac", objašnjava ona. Osim toga, prosvjednicima su "miješali drogu u jelo" da budu nasilni protiv policajaca, objašnjava ruska djevojka, sve na prijateljski način i uz smiješak. "To je upravo nevjerojatno, kako su ruski mediji i propaganda tim ljudima isprali mozak", žali se Anton.

Ukrajinski carinici na Hoptivki odmahuju kad im se spomene riječ rat. Upravo im je završila smjena i žele u Harkiv. "Bilo bi ludilo ovdje voditi rat", ljutito će jedan korpulentan službenik. "Na obje strane granice žive ljudi koji su rodbina. Kako da onda pucaju jedni na druge?"

Niti drugi ukrajinski granični službenici si ne mogu zamisliti nekakav rat. Upravo doručkuju u malenoj kantini na graničnom prijelazu. Pored kantine stoji i nekadašnji restoran koji slučajno nosi baš naziv Krim. "Krima više nema, propao je", objašnjava jedna gošća. Naravno misli na restoran, ali vojnici nakon tih riječi ipak sa zebnjom nastavljaju s doručkom.