Ovrhe - igre bez granica

„Preko noći mi je dug s 380 tisuća kuna narastao na preko 500 tisuća. Čim su to preuzeli lihvari, bez ikakvog upozorenja. Upisali su se na moju česticu, sad možemo svaki dan očekivati da nam prodaju kuću. Molio sam u banci da mi omoguće plaćanje na rate, nisu htjeli. Samo u komadu, odjednom", govori nam Damir Krčar iz Međimurja, glasom čovjeka koji dugo ponavlja priču o svom dužničkom udesu, a pomoći nema niotkud. I kaže da nema nikakvo stambeno rješenje ako ga vjerovnici deložiraju.

On je samo jedan od gotovo 400 tisuća ljudi u RH pod prijetnjom ovrhe računa ili nefinancijske imovine. Nakon isteka moratorija na tu vrstu naplate, uvedenog proljetos zbog epidemije koronavirusa, Hrvatska se suočila s nezabilježenim valom ovrha. U prva tri dana državna agencija Fina je naplatila oko 150 milijuna kuna, dok se ranije prosječno naplaćivalo pet milijuna kuna dnevno. Posrijedi su uglavnom dugovi za režijske troškove, televiziju i mobitel te internet, uz manji dio potraživanja države, kao i enormna popratna davanja za posrednike u naplati – javne bilježnike, odvjetnike, Finu. „I nije dug toliko nepodnošljiv, pa ni zatezne kamate, ali sve ostalo je ogromno, nemoguće za izdržati“, rezimira naš međimurski sugovornik.

Pretežak teret nepravde

„Sve je krenulo s mojim jamstvom za kredit Erste banke jednom prijatelju, obrtniku. Dvije godine je sve bilo okej, treće je firma posustala. Opalo je tržište, biznis propao, on prestao plaćati. Onda se pojavila ta posrednička firma B2 Kapital, ali ni oni nisu pristali na plaćanje u ratama. Pravo da vam velim, niti ne razumijem sve to baš najbolje, kako je moguće da dug toliko naraste mimo kamata", pita se Krčar. On je inače i član Udruge Ovršni, s još stotinama drugih u sličnoj poziciji, koji se nastoje kako-tako organizirati i olakšati teret nepravde. „Svi mi čekamo takoreći svako jutro da nas izbace iz kuća, svi kojima se ovrha provodi nad obiteljskom nekretninom“, svjedoči članica udruge Iva Tomljanović Dujić.

„Ja sam bila obrtnica, ali nakon krize 2009. godine sam morala zatvoriti posao", dodaje ova Zagrepčanka, „i više nisam mogla plaćati rate duga za zakupninu prostora u vlasništvu Grada. Da budem jasna, dug nije problem, platiti ga se mora. No još više tu otpada na posrednike koji ga utjeruju, oni žele svoje. To nikako nije pravedno. Nitko nije mogao misliti da će nas ići baš tako oštetiti. Tad nas je mnogo propalo, a država nije pomogla. Sad čekamo da nas izbace iz kuće, ali neće se moći naplatiti, pala joj je vrijednost, stradala u potresu.“

Naši sugovornici, međutim, nisu u stanju sužene svijesti, krajnje subjektivni i nerealni. Niti se može reći da hrvatski građani imaju posebnu sklonost neplaćanju dugova, pa se muče s ekstremnim posljedicama prinudne naplate. Ukidanje moratorija i udar nakupljenih slučajeva naglasili su poznatu činjenicu da RH ima upravo svjetski raritetan sustav regulacije duga. Nekretnine tu dospijevaju na bubanj tek nakon administrativno izuzetno olakšanog terećenja bankovnih računa. Bilježnicima i odvjetnicima dopuštena je pritom gotovo proizvoljno izračunata naplata izuzetno visokih naknada i troškova ovršnog postupka. Neko vrijeme u medijima još je i predstavljalo vijest to da je netko zbog duga od nekoliko stotina kuna ovršen za par tisuća. Da ponovimo, ne zbog zateznih kamata, nego popratnih troškova postupka.

Gori od mafije

„Koliko znamo, slične ovršne zakone imaju samo još Rusija i Sjeverna Koreja. No hrvatske vlade su ta pravila donijele uz pristanak Bruxellesa i advokatskih te financijaških lobija“, uvjeren je Danijel Galović, predsjednik Udruge Ovršni. Takav sistem naziva krvožednim, jer dug postaje znatno manji od ukupnog iznosa za naplatu. Udruga Ovršni dalje će pravdu tražiti u Bruxellesu.

„Nemamo gdje drugo. Bio sam u Ministarstvu financija RH, bio s ministrom pravosuđa, pa ništa. Kako može kazna za parking sa stotinu kuna narasti, doslovno preko noći, na 800? Kako može dug od nekoliko stotina eura doći na 10 tisuća eura? Ne dovodim u pitanje zatezne kamate, kamoli samu obavezu vraćanja duga. Ali našu zemlju predvode vlade tehnokrata, analnih u psihološkom smislu, koje se bespogovorno klanjaju kapitalu. Nikakvog nema osjećaja za četiri milijuna ljudi koji ovdje žive ili životare. Nekoliko tisuća povlaštenih osoba živi fenomenalno od te pljačke, bolje nego elite u Njemačkoj i Engleskoj. Ovdje nema načina za brže bogaćenje, to ne može ni kolumbijska mafija“, drži Galović.

„U ovoj zemlji sve ide na ruku jačima, u ovom slučaju vjerovniku, umjesto običnim ljudima. Riječ je o ozakonjenoj otimačini u ime klike koja je uzurpirala Hrvatsku“, zaključio je Danijel Galović o situaciji u kojoj svaki 10. hrvatski građanin iščekuje blokadu na bankovnom računu ili vijest o dražbi nad njegovom obiteljskom kućom. No političke vlasti bile su i ranije pozivane da stanu na kraj takvoj praksi, ali nisu pokazale sluh za humaniji mehanizam naplate.

Pitanje kreditnih zadruga

Ilustrativan primjer proteklih godina bile su kontroverze oko tzv. RBA zadruga koje su u nejasnim okolnostima kreditirale oko 20 tisuća hrvatskih građana. Time se također bavi Udruga Ovršni, a prethodno su se kritički o tom poslovanju austrijske Raiffeisen banke u RH očitovali brojni visoki političari, npr. bivši premijer Zoran Milanović iz SDP-a ili ministar financija Zdravko Marić iz HDZ-a. U međuvremenu je Europski sud u Luxembourgu stao načelno na stranu banke, a jedan sud u RH nedavno je presudio protiv ovrhe izvjesnoga njezina dužnika.

„Pitaj boga kako će sve to ispasti, s tolikim ljudima pod ovrhom, ali ne može biti normalno. I sad tako čekamo, žena i ja i najmlađa kćer. Nešto im prodaja naše kuće ne ide, mada strahujemo da će ipak uspjeti“, dodao je Damir Krčar, ratni invalid s, kako je rekao, zaostalih dvadesetak gelera u tijelu. I teško je pretpostaviti žigaju li ga danas više ostaci granata ili stalna mogućnost istjerivanja na ulicu. Rekli bismo – ne zna više ni on sam.