Oproštaj bez primjera u povijesti

Ivan Pavao Drugi bio je papa superlativa – a to je i nakon smrti. Posljednji oproštaj od preminuloga poglavara katoličke crkve bila je najveća ikada viđena sahrana nekog religijskog vođe i državnika.

Opća skupština Ujedinjenih naroda odala mu je počast minutom šutnje i s nekoliko govora. Vrhovni patrijarh budista u Kambodži, Tep Vong nazvao ga je časnim i poštovanim. Na Kubi je Fidel Castro odredio trodnevnu državnu žalost. Na budističkom Tajlandu zastave su spuštene na pola koplja. Za Ivana Pavla Drugog moli se u džamijama i sinagogama. U komunističkoj Kini, kako se može čuti, isključeni su neki internetski portali, koji su odali počast ovom religijskom vođi. Britanski prijestolonasljednik odgodio je svoje vjenčanje.

Mora biti značajna ličnost čija je smrt izazvala reakcije u cijelome svijetu, pretežito pozitivne. Smrt ovog čovjeka potaknula je i najveće hodočašće novijega doba. Kako objasniti masu ljudi koja se slila u Rim?

Savršena medijska inscenacija gotovo arhaične ceremonije papina pogreba - nije dovoljna kao odgovor. Možda su prastari religijski rituali izazvali upravo sugestivnu snagu na sekularizirano društvo postmoderne. Sve što se događalo oko njegove smrti izraz je svijeta vjere, koji je mnogima postao stran.

Ovdje nije riječ o masovnoj histeriji, nego je o poštovanju velike ličnosti. Naravno, tu je i potreba da se kasnije jednom može reći «I ja sam bio tamo».

Karol Wojtyla je – pognut od starosti i bolesti – pred očima svih do posljednjega ispunjavao svoju dužnost. Nije se stidio svojih mana, a nije se ni bojao umrijeti. Bolest i smrt za ljude naprednoga zapadnoga svijeta tema je od koje se ježe. On ju je učinio javnom. Njegove medijima popraćene patnje i umiranje bili su njegova posljednja provokacija. Papa je i tugovanje učinio javnim.