Oprezna nada za Libiju

Nakon skoro deset godina rata, Libija se pretvorila u poprište sukoba ne samo domaćih, nego i međunarodnih aktera: Rusija, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, Turska... Svatko ima svoje interese koje želi postići slanjem oružja i plaćenika u Libiju. Interese ima i EU, ali prije svega da u zemlji opet bude mir i da postoji vlada s kojom bi se moglo razgovarati.

I Libijci su umorni od rata, a političari ipak vide neku nadu da bi se na čitavom nizu konferencija koje se pripremaju ove jeseni konačno nešto moglo i dogovoriti.

"Pitanje tjedana"?

Takvi signali se čuju i iz Berlina: nedavno je tamo održana virtualna konferencija kao nastavak sastanka održanog ovog siječnja, a makar ova konferencija nije pobudila veću pažnju, njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas je umjereno optimističan. Mnogo toga što se donedavno nije moglo ni zamisliti se sad čini mogućim, kaže njemački ministar. Razlog tome je prije svega što strane sile koje imaju svoje prste u Libiji polako gube strpljenje sa svojim štićenicima. To je najteža zadaća: zaustaviti slanje oružja, ali se vide i jasni koraci prema nekakvom miru. Dapače, ministar Maas tvrdi kako je formiranje zajedničke libijske vlade "tek pitanje tjedana".

I iz Hurgade u Egiptu se čuju pozitivne vijesti. Koncem rujna su se tamo vodili razgovori za takozvanu Konferenciju pomirenja koja bi se trebala održati kasnije ovog listopada u Kairu. Mnogi uzvanici iz najrazličitijih dijelova Libije su već potvrdili svoj dolazak, kaže Hasan al-Mabrouk iz povjerenstva koje priprema konferenciju. No Egipat nije posve neutralan kao pregovarač: on je neposredni susjed tako da je neposredno i pogođen ovim sukobom. Ali Kairo se ne drži po strani: nedavno je čak prijetio vojnom intervencijom protiv određenih snaga u Libiji.

Sastanci, pregovori, konferencije...

U samoj Libiji su glavni akteri sukoba - službena vlada Fajisa al Saradža u Tripoliju i izbjeglička vlada u Tobruku na istoku zemlje - nakon dugotrajnih sukoba barem spremni razgovarati međusobno. Thomas Claes iz njemačke Zaklade Friedrich Ebert u Tunisu objašnjava: "Sukob se ne vodi više tako žestoko. Doduše oba čimbenika jedan drugome daju do znanja kako su i vojno još prisutni."

Određeni pritisak se osjeća i od nezadovoljstva stanovništva: i na istoku i na zapadu zemlje se prosvjeduje zbog korupcije i sve lošijeg života. Na to nezadovoljstvo računaju i organizatori još jedne konferencije koju pak organizira UN u Tunisu početkom studenoga. Na nju su osim političara pozvani i predstavnici svih društvenih skupina, različitih regija i socijalnog porijekla. Claes teško može reći kako institucije civilnog društva u Libiji imaju većeg utjecaja, ali je mnogo važnije i da su pozvani predstavnici raznih plemena koji žive u Libiji i koji itekako imaju utjecaja.

Zapravo se već sljedećeg ponedjeljka (19.10.) održava još jedan sastanak u Ženevi, također pod krovom Ujedinjenih naroda. To je takozvani sastanak 5+5 Joint Military Commission u kojem sudjeluju po pet predstavnika snaga glavnih protivnika, premijera al Saradža i generala Haftara. I ti sastanci su dogovoreni na konferenciji u Berlinu ovog siječnja, a u tim pregovorima UN barem za početak traži potpuno zamrzavanje sukoba.

Nema ratnog plijena

Snage generala Haftara su krenule u osvajanje Tripolija, uz znatnu vojnu pomoć Turske, no još prije nekoliko tjedana taj je napad zaustavljen, a Haftarove snage sada samo brane osvojena područja. Njemački analitičar Thomas Claes u tome vidi da je pozicija generala Haftara oslabljena, jer i svojim saveznicima i zaštitnicima u inozemstvu nije mogao pružiti željenu pobjedu tako da bi i podrška mogla nestati: "Do sad su ga opskrbljivali novcem i oružjem koje je pak on dijelio svoji sljedbenicima. Ali ako više neće imati što dijeliti, onda bi se i značajni dio njegovih libijskih vojnih saveznika mogao okrenuti od njega. Jer njih ne spajaju nikakvi ideološki razlozi nego tek želja za moći."

Ako bi Haftar izgubio svoj dosadašnji utjecaj, to bi imalo posljedica i na politiku zemalja koje su upletene u ovaj sukob. U njihovim računicama je ovaj general bio važan čimbenik, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati se boje većeg utjecaja Muslimanske braće u čitavoj regiji i u generalu su vidjeli branu tom utjecaju muslimanskih ekstremista. Europa pak strahuje od nekontrolirane migracije, a osobito Francuska također strahuje od većeg utjecaja džihadista u Libiji koji bi onda ugrozili i stanje u Maliju i drugim područjima južno od Sahare. Upravo zato je Francuska, za razliku od Italije i drugih zemalja EU-a, bila jedina koja je imala bliske odnose s Haftarom.

I strani utjecaji imaju svojih granica

Turska je pak i za Muslimansku braću uzor, tako da Ankara na sve načine podržava vladu al Saradža. To ne čini iz ideala, nego iz jasne računice: premijer Libije je tu pomoć platio prihvaćanjem revizije pomorske granice zona interesa između Libije i Turske u Mediteranu tako da je Turska dobila i libijska prava na eksploataciju plina u podmorju istočnog Sredozemnog mora. Europska unija je oštro protiv takve trgovine, ali jedva da je sposobna nešto učiniti. Jedino što se trudi jest povećati svoj pritisak u misiji kojom se nadzire embargo na isporuku oružja Libiji (IRINI).

Libija je očito bila i ostala kompliciran slučaj, ali ipak se vide i pomaci. Tako je najavljeno kako će opet početi eksploatacija nafte na naftnom polju Sahara na jugozapadu zemlje. Zbog sukoba je nacionalna naftna kompanija već odavno tamo obustavila rad, ali nakon pregovora bi nafta opet trebala početi teći.

To naftno polje bi moglo biti test za čitavu Libiju, kaže Claes iz zaklade Friedrich Ebert: "Tamo će naftu eksploatirati jedan producent, nacionalna naftna kompanija. Ali će dobit od te nafte teći u drugu instituciju, u središnju banku koja će onda dijeliti taj novac. Samo tako se može zajamčiti transparentnost, a to bi mogao biti temelj i za sve ostalo u Libiji."