Opasna retorika

Odnosi Srbije i Hrvatske su, nakon razdoblja opreznog optimizma, ušli u sada već jednu ozbiljnu fazu teških riječi i međusobnih optužbi.

Nakon što su ti odnosi koliko-toliko dovedeni u relativno pristojno stanje, i kada se očekivalo da će se konačno krenuti u rješavanje nekih otvorenih pitanja, ti odnosi su se, reklo bi se preko noći, srozali na razinu gotovo svakodnevne razmjene protestnih nota. Srbija je negativno reagirala na čitav niz događaja u Hrvatskoj, a najviše na ukidanje sudskih presuda Branimiru Glavašu i Alojziju Stepincu, kao i na podizanje spomenika Miri Barešiću, ubojici bivšeg veleposlanika SFRJ u Švedskoj Vladimira Rolovića. Koliko je retorika između dvije zemlje postala zapaljiva govori i izjava ministra policije Nebojše Stefanovića, koji je šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću poručio kako „mami i tati može reći da šute, a da Srbija neće prešutjeti fašističke i ustaške zločine“. Možda same izjave i ne bi izazivale toliku zabrinutost, ali pojedini srpski mediji su već krenuli u prebrojavanje vojnog arsenala dvije zemlje, sa razmatranjima kakvi su izgledi za vojni obračun, i spekulacijama hoće Zapad nagovoriti Hrvatsku da napadne Srbiju, i podržati je kao što je to učinio i tijekom raspada Jugoslavije.

Nikad oporavljeni odnosi

„Ako govorimo o nekom ranijem poboljšanju odnosa, ja mislim da su ta poboljšanja bila prividna“, kaže za DW novinar lista Danas i bivši veleposlanik Srbije u Hrvatskoj Radivoj Cvetićanin. Ti odnosi su se istinski pokvarili kada je Hrvatska priznala Kosovo, i od tada se nikada nisu oporavili. Bilo je tu mnogo marketinga i uljepšavanja, a premalo ozbiljnog rada. Što se tiče sadašnje krize, iako se mi volimo baviti simetrijama, mislim da je ovog puta unutarnja situacija u Hrvatskoj glavni razlog krize, kao i mek odnos vlade Orešković- Karamarko prema desnici i ustaštvu. To je izazvalo odgovore Srbije, za koje mislim da su često bili i nepotrebni, a na kraju imamo i čitavu inflaciju protestnih nota što čak pomalo djeluje i smiješno“.

„Naravno, pri tome ne sporim da je poništavanje sudske presude Dragoslavu Mihailoviću moglo podići strasti u Hrvatskoj“, dodaje Cvetićanin. „Kao što je sramotna i inicijativa za sudskom rehabilitacijom Milana Nedića; nadam se da se to neće dogoditi, jer Srbija onda neće imati nikakvog moralnog kredibiliteta za sljedećih sto godina“.

Oslobađanje od ljudi devedesetih

„Mislim da je osnovni razlog za sadašnju situaciju to što su na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj djeca devedesetih godina“, smatra Dušan Janjić, iz Foruma za etničke odnose. A obje te ekipe nisu sposobne suočiti se sa svojom odgovornošću za sav užas koji su tada ostavili iza sebe, jer bi to značilo rušenje njihovih pozicija i politika. Drugi razlog je što su se političari u obje zemlje navikli da su stalno u predizbornim kampanjama, i da se često ide na izbore“. Međutim, ono što je najvažnije je takozvani treći udar, koji čeka sve zemlje regije, a to je oslobađanje od ljudi devedesetih. I ja mislim da to dobro osjećaju političari u obje zemlje, i odatle dolazi njihova nesigurnost, napominje Janjić. Zato se oni grčevito drže jedni drugih i pokreću teme poput tko je bio jači - ustaše ili četnici' i slično“.

Obilježavanje vojne akcije Oluja priprema se i u Hrvatskoj i Srbiji. Tim povodom Dušan Janjić primjećuje kako se Oluja u Srbiji još uvijek promatra samo kao vojna akcija, u kojoj su naravno stradali civili i u okviru koje su izvršeni ratni zločini. Beograd ipak izbjegava pokrenuti raspravu o činjenici da je to bio dogovor Miloševića i Tuđmana, iza kojeg se krila podjela Bosne i Hercegovine. „Milošević je to javno priznao u jednom TV razgovoru, kada je otvoreno rekao da je to dogovorio s Tuđmanom, jer su se ljudi iz Knina bavili švercom i krađom, a očekivali su da oni ne brane Knin nego da on šalje ljude iz Srbije koji ne žele ratovati“, navodi Janjić.

Balast prošlosti je pretežak

Što se tiče položaja izbjeglih Srba iz Hrvatske u Srbiji Janjić smatra da tu nije mnogo toga učinjeno. „Socijalni položaj onih najugroženijih je i dalje težak. Beograd također zanemaruje činjenicu da su mnogi prognani Srbi uzeli i hrvatsko državljanstvo, i da ni njima ne odgovara ova retorika s obje strane. Mislim da je stoga potrebno da se više radi na traženju rješenja za njihovu inkluziju ili u Srbiji ili u Hrvatskoj“, ističe Janjić.

Pogoršanje odnosa između dvije zemlje dolazi u trenutku kada je Srbija učinila dosta napora da se ti odnosi poboljšaju. Praksa je ipak pokazala da dobra volja ipak nije bila dovoljna. „Srbija i Hrvatska zaista imaju duboke probleme i tešku povijest iza sebe, i to se ne smije relativizirati, napominje Radivoje Cvetićanin. Mogu se pritom složiti s tim da deklarativna spremnost Aleksandra Vučića za poboljšanje regionalnih odnosa nije bila loša. Ali, njemu u Hrvatskoj i dalje ne vjeruju, i zbog njegove prošlosti ljudi teško vjeruju da on zastupa to što govori. A i on sam ima s jedne strane dobre retoričke nastupe, a onda odjednom na konferenciji za štampu upadne u vatru i pokaže se ono njegovo nekadašnje lice“.

Nedovršeni rat

Radivoje Cvetićanin podsjeća da je nakon završetka svog veleposlaničkog mandata napisao tekst „Rat je gotov“, u vrijeme Tadićevog posjeta Vukovaru. „Sada već nisam siguran jesam li bio u pravu“, kaže Cvetićanin. „Sve mi se čini da ova opasna retorika ovih dana kao da sugerira da rat ne da nije završen, nego nešto mnogo opasnije, kao da se misli da rat nije dovršen. I kao da se radi o pauzi, i da bi u nekoj budućnosti nešto trebalo biti dovršeno tim ratom. Mislim da tako mnogi misle. Racionalna politička elita to mora imati u vidu, taj jedan najnegativniji razvoj događaja, kako bi ga uspjela unaprijed spriječiti“.