On samo želi svoj mir

Gospodin B., muškarac između šezdeset i sedamdeset godina, malo je sumnjičavo pogledao kad mu je predstavnik osoblja ACI Marine Opatija u Ičićima objasnio što želim. Stajao je neodlučno ruku podbočenih na kukovima, preplanuo, bos i u kratkim hlačama, na palubi svog motornog broda. Nakon kraćeg premišljanja, pristaje. Razgovarat će s novinarima, ali ima jedan uvjet: „Nitko iz moje obitelji ne smije se pojaviti u medijima. Ja samo želim svoj mir“. Njegova supruga, kratko podšišana, privlačna žena u ranim pedesetim, ljubazno me nudi pićem: "Na brodu na žalost imamo samo vodu iz slavine“.

Na more za vikend

Gospodin B. godinama već dolazi u Ičiće. Brod mu je tu vezan i preko zime. Iz Beča je i, kako kaže, radi u metalurškoj branši. Dok se smještamo u stolice postavljene na krmi, B. je zaposlen razgovorom na mobitelu. Dogovara neki posao i daje uputstva. Završava telefonski razgovor i počinje pričati kako je prvi put došao u Ičiće.

"To je bilo 1991. Moj poslovni kolega je ovdje imao brod i pozvao me. Obitelj mi je tada na odmor odlazila u Italiju, a budući da ja ne volim vrućinu, tu mi se odmah više svidjelo. Od tada dolazim redovito svake godine”, priča on. Prvo je s obitelji odsjedao u jednom unajmljenom apartmanu. “Ne u hotelu!”, naglašava. Po hotelima spava stalno, zbog svog posla, i ono što su mu “gazde“ apartmana u Ičićima nudili bilo je puno ljepše. Bili su ljubazni, govorili su izvrsno talijanski i engleski te sasvim pristojno njemački, a kuća je bila udobna i uvijek vrlo čista, priča B. Prije šest godina kupio je vlastitu jahtu i od tada dva puta godišnje provodi odmor na Opatijskoj rivijeri. Ukupno otprilike četiri tjedna. Ono što je posebno praktično je da iz Beča u Ičiće može doći automobilom i na dugi vikend.

Vikend na moru jedan je od recepata uspjeha marine u Ičićima. Ova marina nije, kako kažu njezini zaposlenici “dnevna”, u koju bi lađe uplovljavale samo da njihovi vlasnici tu provedu dan-dva, i potom nastave dalje krstariti obalom. Zbog toga što je prometno dobro povezana, u ovoj su marini brodovi vezani preko cijele godine. Tako njihovi vlasnici mogu u jedrenju ili vožnji svojim motornim čamcem uživati i češće, preko vikenda na primjer, a ne samo kad su na godišnjem odmoru. Zbog toga je godišnji vez za brod prosječne duljine u Marini Opatija najskuplji od svih ACI-jevih marina na Jadranu, a stoji između 40.000 i 400.000 kuna, ovisno o duljini broda.

Prema riječima zaposlenih u marini, vlasnici jahti koji tu imaju svoje vezove sve su više domaći ljudi. Dok su nekad jahte gotovo isključivo pripadale Nijemcima, Talijanima ili Austrijancima, danas je najveći broj njihovih vlasnika iz Hrvatske, mnogo je Slovenaca, Rusa, ima Čeha… “Imali smo ekipu vrlo finih gostiju koji su redovito dolazili na svoje brodove iz Austrije, Italije... Ali godine su ih ulovile, ostarjeli su, osjećamo kako polako odlaze, a sada nam dolazi nova vrsta klijentele”, kaže jedan od zaposlenika marine.

Znate, Hrvatska je skupa

Gospodin B. priča da na svoj brod uglavnom dolazi sam sa suprugom. “Djeca dolaze ovamo samo zbog broda”, kaže on. “Nemate tu na obali zapravo što puno raditi. Nema nekih sadržaja preko dana za mlade. Ako se po Lungomaru (12 km dugačkoj šetnici koja se duž obale proteže od Opatije do Lovrana) prošetate jednom ili dva puta… meni je to lijepo, ali djeca to neće htjeti raditi i treći put”. Osim toga, njegovo dvoje djece radije idu na odmor u mjesta gdje će proći jeftinije. Njegova kćer je ove godine otišla u Tursku. “Ona leti iz Beča do Turske i tamo provede odmor za 500 eura. Znate li što ja tu mogu sa 500 eura?” Osmijeh i slijeganje ramenima. “Znate, Hrvatska je skupa. Ja promatram okolo i pitam se: kako ljudi ovdje izdrže tu skupoću?”

“Kad ovdje odemo na večeru, ostavimo u restoranu između 800 i 1.400 kuna”, kaže B. i objašnjava da bi ga, kad bi svoj brod odlučio držati na jednom od popularnih austrijskih turističkih mjesta, na jezeru Wörthersee, vez i ukupni troškovi za odmor potpuno jednako stajali kao u Ičićima.

No, podiže on prst u zrak: “Ja ne kritiziram. Kad bi me to stvarno smetalo, ne bih ovamo dolazio”. A dolazio je i u vrijeme rata. Sam rat i borbe su od Opatijske rivijere doduše bili na sigurnoj udaljenosti, ali do marine su ponekad stizali odjeci eksplozija. “Stara dama Opatija”, kako joj tepaju u turističkim prospektima, sa svojim starim vilama i njegovanim parkovima, bila je tada malo praznija.

B. kaže da mu je na odmoru najvažnije da uživa u svom miru. Zbog toga je i odlučio kupiti brod. Opatijska je rivijera mjesto gdje se ugodno osjeća. Kaže da mu je kao i mnogim Austrijancima drago kad na Lungomaru ugleda natpis "Obalno šetalište Franza Josefa I.“, koji podsjeća na Austrougarsku monarhiju. I dok za domaće ljude ima samo riječi hvale, kritičan je prema nekim svojim zemljacima. "Promatram ih kako ponekad s visoka razgovaraju s domaćima. I ne sviđa mi se to. Nekad su ovdje možda mogli za stvarno mali novac svašta dobiti. Ali, vremena su se promijenila.“

U nastavku: Mala anketa sa sugovornikom za kraj

Mala anketa za kraj:

1. Kako ste se odlučili prvi put doći u Hrvatsku?

- Na poziv prijatelja.

2. Je li prvi dojam bio dobar?

- Jako dobar.

3. Mislite li da je Hrvatska skupa?

- Jako skupa.

4. Što čovjek nikako ne smije propustiti kad dođe?

- Škampe na buzaru.

5. Što vam se u zemlji ili kod domaćina nikako ne sviđa?

- Na Opatijskoj rivijeri nedostaje dnevnih sadržaja za mlade.

6. Je li se vaša slika o Hrvatskoj promijenila nakon što ste tu boravili?

- Zemlja se razvija i postaje bogatija.

7. Biste li drugima preporučili da dođu?

- Da, ali s dosta novaca.

Autorica: Snježana Kobešćak, Opatija