Od sukoba u Iraku profitiraju Kurdi

Iako ime mjesta Tel al-Warid u prijevodu znači brežuljak cvijeća, umjesto šarenog cvijeća ovdje možete vidjeti samo osušenu, žutu travu. Neprestano automobili i kamioni voze preko jednog uskog mosta. U njihovoj sjeni se nalazi kanal, koji predstavlja liniju razgraničenja. "Brežuljak cvijeća" je posljednja nadzorna točka iračkih Kurda. "Ispred fronte", kako kažu. A na fronti stoje borci ISIS-a i njihovih saveznika; ratnici iračko-sunitskih plemena.

Svuda po zemlji se nalaze prašnjave uniforme iračke vojske. Vojnici su ih zamijenili civilnom odjećom i jednostavno ih bacili prije nego su pobjegli - ili se priključili borcima iz podzemlja. Odmah zatim su umarširale postrojbe pešmerga, iračko-kurdski vojnici, i to ne samo tu, na nadzornoj točki na Brežuljku cvijeća južno od grada Kirkuka, već i na drugim mjestima.

Zapovjednik oko 100 boraca pešmerga, koji sada stražare oko Brežuljka cvijeća, već je zasjeo u fotelju svog odbjeglog prethodnika. Pojašnjava da su preuzeli materijal iračkih vojnika: "Oružje, tenkove, vozila. Sve. Bolje je da mi imamo opremu, nego ISIS ili sunitska plemena."

Kurdi ponovno u "srcu Kurdistana"

Samo 48 sati nakon što su pripadnici ISIS-a i plemenski borci sunitskih Iračana zauzeli Mosul, Kurdi su se nalazili u svim "spornim područjima" - od granice sa Sirijom do pokrajine Dijala u blizini Irana. Riječ je o selima i gradovima o kojima Kurdi već od davnina govore da pripadaju iračkom dijelu Kurdistana. Na primjer: Kirkuk, naftom bogati grad, kojega Kurdi zovu "srcem Kurdistana" ili "kurdskim Jeruzalemom".

Nakon rata u Kuvajtu su 1991. Kurdi doduše dobili jednu autonomnu regiju, koju su Amerikanci štitili pomoću uspostavljanja zone zabrane leta, ali neka područja su ostala pod kontrolom Sadama Huseina. Kad je 2003. u Irak umarširala "koalicija voljnih", kako bi svrgnula diktatora, Kurdi su se borili na strani Amerikanaca i zauzeli ta područja, među njima i grad Kirkuk. Ali Amerikanci su ih ponovno izgurali - nazad u njihovu autonomnu regiju. Kao okupatori su Amerikanci u novom iračkom ustavu dali zapisati da se tražena prava vlasti na određenim područja, poput onih koja zahtijevaju Kurdi, moraju riješiti.

Šef vlade u Iraku, Nuri al Maliki, međutim nikad nije organizirao referendume na područjima, o kojima je riječ. Što, izgleda, više nije niti potrebno: usljed nove pobune na sjeveru Iraka su Kurdi sami sebi stvorili činjenice. Za njih je time tek sada okončan rat iz 2003. godine. A sada se ne žele povući iz zauzetih sela i gradova poput Kirkuka.

Salah Delo je u Kirkuku predstavnik stranke na čijem čelu se nalazi predsjednik Iračkog Kurdistana, Masud Barzani. Delo kaže da su pripadnici pešmerga, kurdski borci, sada došli u Kirkuk "kako bi grad osigurali i obranili. Oni sada neće više otići. Povlačenja neće biti. To je nemoguće!".

Rješenje problema u podjeli zemlje?

Hoshyar Zebari, irački ministar vanjskih poslova, je nedavno pojasnio da bi borci pešmerga eventualno mogli priskočiti u pomoć iračkoj regularnoj vojsci kako bi se zaustavilo napredovanje ISIS-a, na primjer prema Bagdadu. Teške riječi, obzirom da je Zebari i sam Kurd, a i član iste stranke kao i kurdski predsjednik Masud Barzani.

Salah Delo međutim smatra da je isključeno angažiranje kurdskih boraca radi, primjerice, zaštite Bagdada. "Borci pešmerga se neće boriti za obranu Bagdada - glavnoga grada. Nikad. Oni su tu radi obrane Kurdistana." Kao i radi obrane spornih područja, koja su upravo zauzeli. Njihova integracija - na primjer, vraćanje Kirkuka u autonomno kurdsko područje - je za Dela daljnji korak u smjeru neovisnosti, osnivanja jedne kurdske države. Delo je uvjeren da će uskoro uslijediti i taj korak. A da bi to značilo raspad Iraka, kakav je sada, taj političar smatra ispravnim: "Rješenje problema u Iraku leži u podjeli zemlje. Treba postojati jedna sunitsko-arapska država, jedna šijitska država i jedna kurdska država. Zato što suniti ne prihvaćaju šijite, i obrnuto. A mi imamo probleme s obje skupine. Stoga iz sadašnjeg Iraka moraju nastati tri nove države."

Za jedne su trenutačne borbe noćna mora, dok su za druge, na primjer za Kurde, borbe prilika koju mogu iskoristiti kako bi ostvarili svoj san - san o neovisnoj državi. Međutim, hoće li Kurdi u neposrednom susjedstvu moći dugoročno prihvatiti borce podzemlja? Salah Delo u njima ne vidi opasnost za Kurde. Kaže da se borci ISIS-a ne bi usudili napasti Kurde. Usto dolazi da, kako kaže Delo, većina tih boraca "ionako nisu islamisti, već obični sunitski Iračani, koji su uzeli oružje u ruke, jer nisu zadovoljni šijitski orijentiranom vladom u Bagdadu."

Suniti bi međutim, nastavlja dalje taj političar, bili zadovoljni kad bi i oni dobili vlastitu državu, a fenomen islamističkih terorista ISIS-a bi nakon raspada Iraka brzo nestao. Tada bi se, dodaje Delo, obični sunitsko-irački pobunjenici, plemenski borci, borili protiv sadašnjih saveznika, jer ni oni ne bi tolerirali islamiste.